»Ne skrivaj lica svoga od mene: hoću i umrijeti pa da ga gledam, jer smrt je ne vidjeti ga.« – Augustin
Ispovijesti su autobiografija, a ipak i mnogo više od toga. One su stručni teološki rad, ali i nešto mnogo šire. Molitva su, ali proniču mnogo dublje. Čitati Ispovijesti jest svjedočiti kako se briljantan, ali grešan čovjek suočava s Bogom kojeg voli. Zapravo, čitava je knjiga upućena Bogu. Intimnošću memoara, složenošću filozofske disertacije i iskrenošću ožalošćena djeteta koje plače svome Ocu, Ispovijesti nadilaze značenje žanra. Ne možemo ih nigdje svrstati, ali ni ignorirati.
Svaki iole ozbiljniji teolog morat će se suočiti sa slavnim biskupom iz Hipona – s Augustinom. Njegov je utjecaj na zapadnu civilizaciju golem. Njegovo je veliko naslijeđe takvo da se redovno citira u cilju okončavanja teoloških debata jer je njegova autoritativnost naširoko priznata.
Priča o mojoj (zamalo) dekonverziji
Kada sam prvi puta čitala Ispovijesti, to nije bio svakidašnji seminarski zadatak ni dosadna intelektualna vježba. Ovu sam knjigu otkrila nakon dubokog, mračnog razdoblja sumnje tijekom kojega se sve što sam vjerovala o Bogu, Isusu i Bibliji dekonstruiralo na tečaju koji sam pohađala u jednoj lokalnoj crkvi. Voditelj tečaja bio je jedan pastor – točnije, »progresivan« pastor – koji je postao agnostik tijekom svoga vlastitog razdoblja vjerske dekonstrukcije.
Nekoliko dugih i bolnih mjeseci taj me je tečaj uznemiravao do srži. Iz tjedna u tjedan, bavili smo se kritikama crkve i evanđeoskog kršćanstva. Pitala sam se može li se kršćanstvo kakvo sam poznavala, povijesno gledano, uopće nazivati »kršćanskim«. To me potaklo na potragu otkrivanja povijesnog kršćanstva. Htjela sam znati što je definiralo »povijesno kršćanstvo« i što ga je činilo jedinstvenim tijekom dvije tisuće godina. Kako sam počela proučavati crkvenu povijest, netko mi je savjetovao da nabavim primjerak Ispovijesti.
Nisam znala što očekivati, ali svidjela mi se činjenica da se radi o drevnom književnom djelu i da će mi omogućiti uvid u kršćanstvo petoga stoljeća. Nisam bila spremna za ono što ću naći na njegovim stranicama. Srela sam tamo čovjeka toliko prožeta ljubavlju prema Bogu da se činilo da se svakom riječju na stranici izlijevala njegova duša. Svakim pokretom pera, vidjela sam nježno srce iza briljantnog uma.
Otkrila sam čovjeka koji je živio stoljećima prije mene, ali je pokazivao predanje Isusu koje je djelovalo toliko suvremeno i poznato da sam i sama mogla to napisati kad bih bila dovoljno nadarena naći prave riječi.
Teološka dubina
Zadivljeno sam čitala kako Augustin razlaže o naravi Boga – bića nesputana i neobuhvaćena prirodom – što je pobijalo i panteizam i panenteizam (popularna gledišta unutar progresivne kršćanske crkve). Iako je progresivno kršćanstvo dovodilo u pitanje ono što sam vjerovala o Božjim svojstvima, molitvom je i slavljenjem Augustin prikazao Božju samodostatnost, nepromjenjivost i vječnost s jasnoćom koja je oduzimala dah. Razmatrao je bît istine, čovjeka, grijeha, spasenja i vremena.
Njegovo me je podrobno ispovijedanje vlastitih grijeha osvijestilo da sama nisam toliko duboko promislila o svojima.
Premda nije koristio stručne teološke izraze, Augustin je razlagao o pojmovima poput Božje jednostavnosti i čovjekove grešnosti. Oduševilo me kada je o zamjeničkom pomirenju napisao: »Isus, tvoj jedini Sin, u kojemu su sakriveni svo znanje i mudrost, otkupio me je cijenom svoje krvi« (Ruden). Za nekoga tko je bio poučen da je kazneno zamjeničko pomirenje »božansko zlostavljanje djece«, tj. da bi Boga koji zahtijeva žrtvu svoga jedinog Sina to učinilo nekakvim kozmičkim zlostavljačem – Augustinove su riječi bile poput čaše hladne vode nakon puzanja pustinjom. Njegova vjera u Isusovo fizičko uskrsnuće i ljubav prema Pismima kao Božjoj Riječi zvonko su poput pjesme nadjačavali buku drugih zvukova: »Kako divna su tvoja Pisma! Kako duboka! Njihova nas površina privlači kao da smo djeca. A ipak je, o Bože moj, njihova dubina nezamisliva. Ježimo se pogledati u njihovu dubinu, jer bude u nama i strahopoštovanje i ljubav.«
Progresivno kršćanstvo smatra da su mnoge ove doktrine moderni izumi »bjelačke religije«. No ovdje biskup iz petoga stoljeća govori: »Ne, ove su istine bezvremenske.« Božja narav, poruka evanđelja, nada koju polažemo u Krista da nas spasi od naših grijeha nisu »progresivne« ni osebujne nekoj etničkoj, socioekonomskoj ili političkoj zajednici. To su vječne stvarnosti koje doživljavaju svoj vrhunac u Isusu koji je, Augustinovim riječima, »došao u svemir spasiti grešnike«.
»Njemu se duša moja ispovijeda, a on ju iscjeljuje, jer protiv njega je sagriješila,« piše on.
Ispovijesti sjajno prikazuju ovu jednostavnost grešnika spašenog milošću.
Ispovijesti i Božja milost
Augustinove molitve i ispovijesti pobile su mnoge zamisli koje su pridonijele mojoj dekonstrukciji. Kasnije ću naučiti da je Augustin bio posebno strastven u raskrinkavanju lažnih verzija kršćanstva. Ukratko, Augustin, moj brat, pomogao mi je vratiti se kući. A to je učinio vještinom ispovijedi.
Augustin započinje knjigu ispovijedajući pitanje. Navodeći Psalm 145,3, on pita: »Ima li hvale koja je dostojna Božje veličanstvenosti?« Zatim ispovijeda hvalu: »Kako je veličanstvena njegova snaga! Kako nedokučiva njegova mudrost!« Iza toga ispovijeda teološku opasku: »Čovjek je jedan od tvojih stvorova, Gospodine, a urođeni mu je nagon da te hvali.« To je temelj koji polaže za ono što je postalo jedan od najcitiranijih izričaja Ispovijesti: »jer si nas stvorio za sebe, i nemirno je srce naše dok se ne smiri u tebi«. Naposlijetku, Augustin ispovijeda molitvu: »Daj da te tražim, Gospodine, zazivajući te, i da te zazivam vjerujući u te«.
Cijela knjiga teče u ovom formatu: ispovijed kao pitanje; ispovijed kao hvala; ispovijed kao teologija; ispovijed kao molitva.
Kao i kod svih nas, Augustinova iskustva, odnosi i rane oblikovali su njegove misli. No dubina njegove slomljenosti čini njegove ispovijesti još relevantnijima i značajnijima. U ovoj sam knjizi naišla na čovjeka opčinjena Bogom. Čini sve što je u svojoj moći da se liši svega što bi spriječilo njegovu spoznaju o Bogu i njegov odnos s njim. Njegova je iskrenost ponekad šokantna. To je primjer koji i sama želim slijediti. To je primjer koji bi svaki kršćanin trebao slijediti. U Ispovijestima, afrički me je biskup naučio ljepoti donošenja svih svojih nada, snova, misli, grijeha i tajni mom nebeskom Ocu – ne skrivajući ništa.
U svetom činu ispovijedanja iscjeljenje vodi do cjelovitosti i zrelosti te nudi čvrsti temelj na kojemu možemo izgraditi pravo razumijevanje našega Boga.
Used with permission from The Gospel Coalition.
Izvor: https://www.thegospelcoalition.org/reviews/how-a-5th-century-church-father-saved-my-faith/