Od iznimne je važnosti crkvi prakticirati ljubav djelima, osobito između svojih članova. Ovo je možda najsnažniji motiv našim bližnjima kako bi stavili svoje povjerenje u Isusa.
Naglasak Francisa Schaeffera na ljubavi među kršćanima kao “konačnoj apologetici” duboko je utjecao na mene i mnoge druge. U knjizi The Mark of a Christian napisao je:
„Krist kaže kako se, bez pravih kršćana koji vole jedni druge, ne može očekivati da svijet sluša, čak i kada dajemo ispravne odgovore. Zaista, budimo pažljivi i provedimo život proučavajući kako bismo mogli dati iskrene odgovore. Godinama je evangelička ortodoksna crkva ovo činila jako loše. Stoga je dobro provesti vrijeme učeći odgovoriti na pitanja ljudi koja se tiču nas. Ali, nakon što smo dali najbolja obrazloženja izgubljenom svijetu, ipak nikada ne smijemo zaboraviti da je konačna apologetika koju daje Isus ona vidljiva ljubav pravih kršćana prema pravim kršćanima.“
Treba se pozabaviti intelektualnim prigovorima vjeri. Međutim, istina evanđelja se mora objavljivati, braniti i prakticirati tako da ne može ostati neprimjetna nevjernom svijetu. Treba biti očito kako je na djelu nešto što je prirodno neobjašnjivo. To je kršćanska ljubav.
Nadnaravna ljubav
Nevjerni svijet poznaje privlačnost i predanost temeljenu na odnosima istovjetnosti i recipročnosti. Za kršćane bi ljubav trebala biti šokantno požrtvovna. No, kršćanska ljubav izaziva još više divljenja kada prelazi normalne ljudske granice.
Priroda ljubavi pripadnika crkve jednih prema drugima ne bi trebala imati smisla samo na sociološkim temeljima. Svijet primjećuje ljubav između onih koji se izjašnjavaju kao vjernici koja daleko nadilazi sociokulturni afinitet – to je nadnaravna ljubav.
Isus je rekao u Evanđelju po Mateju 5 kako njegovi sljedbenici trebaju činiti više od pogana koji pozdravljaju svoju braću i ljube one koji vole njih (stihovi 46-48). Kada nadmašimo taj standard, svijetu pokazujemo nadnaravnu ljepotu evanđelja.
U svojoj velikosvećeničkoj molitvi Isus je povezao jedinstvo svojih sljedbenika s uvjeravanjem svijeta da ga je Otac poslao (Evanđelje po Ivanu 17,23). Nadnaravna ljubav svjedočanstvo je preobražajne snage evanđelja koje nas poziva na samoodricanje.
Samozatajna ljubav
Snagom Duha, kršćani prakticiraju ponizno, samozatajno služenje kao čin ljubavi jednih prema drugima.
U noći svoje izdaje, Isus je rekao kako će svi ljudi prepoznati njegove učenike zbog njihove ljubavi jednih prema drugima (Evanđelje po Ivanu 13,35). Također je zapovjedio svojim učenicima voljeti jedni druge kao što je on volio njih, što je primjerom pokazao ponizivši se kao sluga kako bi im oprao noge.
Polarizacija Sjedinjenih Država (kontekst u kojem živim i koji mi je najpoznatiji) nažalost se odražava u crkvi. Samozatajna ljubav posebno je ključna u današnje vrijeme kada je crkva obilježena doktrinarnim, rasnim i političkim podjelama. Što ako bismo pokazali ljubav jedni prema drugima našom spremnošću za opraštanjem kada nam je nanesena nepravda? Što ako bismo tražili oprost kada griješimo jedni protiv drugih?
Ljubav prema nevjernicima
Sveto pismo nas uči davati prednost međusobnoj ljubavi u crkvi: “Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri.” (Poslanica Galaćanima 6,10). No, uvijek prisutno iskušenje za crkvu je samo urastati i tako ne doprijeti do onih izvan nje.
Stavljanje prioriteta na ljubav između vjernika ne umanjuje važnost i potrebu ljubavi prema nevjernicima. Odgovorni smo voljeti svoje bližnje kao same sebe, neovisno o tome jesu li nanovo rođeni ili ne. Međutim, kada razmišljamo o evangelizacijskoj učinkovitosti, prečesto se snažno usredotočujemo na ljubav prema nevjernicima, dok ne obraćamo ni približno dovoljno pozornosti na to kako naši zajednički životi kao kršćana prikazuju privlačnost i uvjerljivost evanđelja.
Dugo sam razmišljao zašto poslanice imaju manje poticaja na evangelizaciju nego što bih to očekivao. Puno je više sadržaja o zdravom nauku i o tome kako bi se kršćani trebali ponašati u crkvi, obitelji i društvu. Zaključio sam kako je tome tako zato što su naši životi i međusobni odnosi sastavni dio dosezanja svijeta. Riječ i djelo prate jedno drugo za punu evangelizacijsku učinkovitost.
Pokazivati vjernu ljubav
Veliki izazov za crkvu je stvaranje prilika za nekršćane kako bi promatrali vrstu kršćanske ljubavi koju sam opisao. Nedjeljna jutarnja bogoštovlja pružaju malo u tom pogledu zbog svoje strukture.
Moramo upregnuti svoju maštu i razmišljati o tome kako se okupljati zajedno na načine koji nekršćanima daju priliku vidjeti kršćansku ljubav na djelu. Ovo može zahtijevati pristupe suprotne dosadašnjoj praksi da bismo pokazali kako evanđelje izgleda u kršćanskoj zajednici.
Na primjer, ključni element apologetskog rada Francisa i Edith Schaeffer bilo je gostoprimstvo koje su nudili u svom domu u Švicarskoj, poznatom kao L’Abri. Inzistirali su na tome da je zajednički život vjernika sastavni dio pokazivanja Božjeg postojanja. Možemo učiti iz njihovog primjera dok zamišljamo nove načine na koje možemo pokazati dobrotu evanđelja.
U isto vrijeme, moramo osigurati da prakticiranje kršćanske ljubavi bude u skladu s Božjim definicijama. Moramo se oduprijeti iskušenju kako ne bismo dopustili da naše razumijevanje ljubavi više oblikuju prevladavajući kulturni narativi nego Sveto pismo. Imperativ je podvrgnuti se biblijski utemeljenom razumijevanju onoga što znači ljubiti i Boga i bližnjega. Praksa istinske kršćanske ljubavi ne može se odvojiti od bogate kršćanske teologije.
Pokazujući vjernu, nadnaravnu i samozatajnu ljubav prema drugim vjernicima, nevjernicima možemo pružiti sliku toga što znači biti otkupljen od Boga. Takva je ljubav najbolja apologetika za nadu spasenja koja se pronalazi kroz vjeru u Krista.
Used with permission from The Gospel Coalition.
Izvor: https://www.thegospelcoalition.org/article/love-greatest-apologetic/
