Često se veli da su kršćani ljudi nade. Ovu sintagmu potvrđuje i glavna razlika između kršćanskoga i nekršćanskog poimanja nade. Naime, među onima koji ne dijele kršćanska uvjerenja, nada je nešto što možda umire zadnje, ali ipak umire zajedno s onim koji se nada. To je značenje one latinske izreke „Dok dišem, nadam se.“ Nada je zapravo veoma sporna vrlina. Dok jedni smatraju da „živjeti bez nade znači prestati živjeti“ (Dostojevski), drugi imaju posve suprotno mišljenje. Među ovima je i Nietzsche, koji je: „Realno, nada je najgora od svih zala, jer produžava ljudske muke.“ Ili, satiričnim riječima Steva Taylora: „Otkad sam se odrekao nade, osjećam se puno bolje!“
Kršćanska nada čvrsto je vezana uz kršćansku vjeru. Jürgen Moltman objašnjava: „Nada nije drugo do očekivanje stvari koje je, prema uvjerenju vjere, Bog uistinu obećao.“[1] Drugim riječima, kršćanska nada nije i ne može biti puko nadanje da će stvari postati bolje iako ne znamo kako. Kršćanska nada ima svoje uporište, svoj temelj, svoje sidro u Bogu koji daje i ispunjava obećanja. Sigurnost naše nade je takva da „ne razočarava“, jer je njezina sigurnost i vezana i zajamčena smrću i uskrsnućem Isusa Krista iz mrtvih (Rim 5,5-11). Kristova smrt i uskrsnuće temelj su naše vjere, a nada je (da parafraziram Moltmana) vjera koja gleda ka budućnosti ostvarenoj i obećanoj u Isusu Kristu. Ona je očekivanje koje „čini život dobrim, jer čovjek koji očekuje može prihvatiti svoju sadašnjost i pronaći radost ne samo u radosti, već i u patnji, a sreću ne samo u sreći, već i u boli.“[2]
Katekizam Novoga grada počinje i završava pitanjem o nadi. Prvo pitanje povezuje nadu s pripadanjem Isusu Kristu, a posljednje s onim što nas čeka u budućnosti koju nam je Bog pripravio.
Što je naša jedina nada u životu i u smrti? Da ne pripadamo sebi, nego da dušom i tijelom, u životu i u smrti, pripadamo Bogu i našem Spasitelju Isusu Kristu.[3]
Katekizam počinje negacijom: Naša jedina nada nije u tome da pripadamo sebi. U ovim prvim riječima nalazimo prikrivenu kritiku našeg vremena. Možda nam isprva nije jasno zašto bi itko mislio da je nada u pripadanju sebi. Međutim, živimo u vremenu u kojem se pripadanje sebi smatra najautentičnijim vidom postojanja. Biti svoj znači ispuniti svoju životnu svrhu i poslanje. Riječima filozofa Charlesa Taylora, u današnjem je društvu „samoispunjenje najveća životna vrijednost (koja) priznaje malo vanjskih moralnih zahtjeva i ozbiljnih obvezivanja spram drugih“.[4] Teolog Andrew Root objašnjava što to znači u praksi:
… danas nam je autentičnost važnija od svetosti, dobrote ili pravednosti. Sve što je jadno i krivotvoreno, što narušava našu autentičnost i priječi nam da budemo istinski svoji – čini nas pozerima ili lažnjacima – doživljavamo gorim od samog zla, demonskog ili izopačenog. U suvremenom ozračju, bolje je biti čak i loš, ali iskren i autentičan, nego biti dobar, a pritom neiskren i lažan.[5]
Prema tome, današnji ljudi često prešutno, neki i nesvjesno, uzvisuju ovaj ideal autentičnosti, ali pod njime ne misle da je autentičan onaj koji iskreno živi u skladu s kršćanskom vjerom ili nekom društvenom moralnošću, nego onaj koji autentično živi vlastiti smisao života. A taj čovjekov vlastiti smisao života je zapravo ono čemu se on nada, što želi ostvariti. Problem s ovim je u tome što, kada čovjek sam određuje svoj smisao života, ono što je njemu ili njoj važno ispostavlja se „plitkim i trivijaliziranim“[6]. Taylor objašnjava:
Samo ukoliko postojim u svijetu u kojemu povijest, ili zahtjevi prirode, ili potrebe mojih bližnjih ljudskih bića, ili građanske dužnosti, ili Božji poziv, ili nešto drugog ovoga reda stvari ima ključnu važnost, tada mogu definirati identitet za sebe koji nije trivijalan. Autentičnost nije neprijatelj zahtjevima koji proizlaze onkraj sebstva, ona takve zahtjeve pretpostavlja.[7]
Drugim riječima, naravno da trebamo reći jasno i glasno da autentičnosti, ali ona se mora odnositi na nešto izvan nas samih. Kada povežemo temelj našega identiteta (tko sam i što mi je činiti) s našom nadom (koji je smisao moga života), onda nam je jasno ne samo to da mi sami ne možemo ostvariti i zajamčiti ono čemu se nadamo, nego čak i ako u tome uspijemo, samo po sebi je to isprazno. Zato nas Sveto pismo podsjeća da „nitko od nas sebi ne živi, nitko sebi ne umire“ (Rim 14,7). U svjetlu toga, Calvin piše: “Ne pripadamo sebi: nemojmo stoga dozvoliti da nam naš (prirodni) razum i volja poljuljaju naše (Bogom dane) planove i djela. Ne pripadamo sebi: nemojmo stoga postavljati kao svoj cilj ono što je samo na našu vlastitu korist… Ne pripadamo sebi: koliko god je u našoj moći, zaboravimo na sebe i na sve što nam pripada.”[8] Keller tomu dodaje:
Prije svega znači da ne možemo samostalno odlučivati što je ispravno, a što pogrešno. Odričemo se toga prava i u potpunosti se oslanjamo na Božju riječ. Također odustajemo od životnih načela kojima se obično vodimo u svakodnevnom životu, odnosno prestajemo stavljati sebe na prvo mjesto i uvijek na to mjesto stavljamo ono što ugađa Bogu i iskazuje ljubav bližnjemu.[9]
Kršćanska vjera dakle nije i ne smije biti suprotstavljena autentičnosti, jer Krist ne zagovara da budemo poput robota koji odrađuju svoje kršćanstvo bez emocija. Ona nas ipak poziva da sa sebe i svojega samoodređenja skrenemo pozornost na Krista: „da dušom i tijelom, u životu i u smrti, pripadamo Bogu i našem Spasitelju Isusu Kristu“.[10] „Dušom i tijelom“ znači da je u naše pripadanje Kristu uključena i naša osobnost, naša iskrenost, naše autentično ja. Pavao je to dobro izrazio riječima: „živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao“ (Gal 2,20). Drugim riječima, pripadanje Kristu ne poništava našu osobnost baš kao što ni njegovo predanje za nas ne poništava njegovu. Moltmanovim riječima: „[Kršćanin] ne nastoji živjeti samoga sebe, nego svoje pozvanje“.[11]
U tom smislu pripadanje Kristu obogaćuje naš život, jer „Krist živi u“ nama (Gal 2,20). Naš život je sada nadahnut ljubavlju koju nam je on iskazao. Keller objašnjava: „Isus se u potpunosti predao za nas. Zato se mi sada moramo u potpunosti predati njemu.“[12] No ovo moramo nije robovsko – neautentično, lažno, jadno i tužno – nego nadahnuto Božjom ljubavlju u Kristu: “Ljubav Kristova potpuno nama ovladava pri ovoj pomisli: Jedan je umro mjesto sviju, dakle, oni su svi umrli. A on je umro mjesto sviju, da živi ne žive više za same sebe, nego za onoga koji je umro i uskrsnuo za njih.” (2. Kor 5,14-15)
Aristotel je rekao da „Nada je budan san“. Ni jedna nada nije budnija od kršćanske nade, jer njezin je temelj u Svijetu i Osobi koja je stvarnija i stoga budnija od našega svijeta. „Nebo“, reći će C.S. Lewis, „nije stanje uma. Nebo je sama stvarnost. Sve što je potpuno stvarno je nebesko. Jer sve što se može poljuljati, bit će poljuljano, a ostat će samo ono što se ne može poljuljati.“[13] I zato je kršćanin pozvan budan sanjati. Budan – jer se krećemo u području stvarnosti, razuma i namjernosti koji ne postoje u svijetu snova. Sanjati – jer nas naša vjera u Krista poziva da očekujemo više od onoga što možemo očekivati od naše ograničene stvarnosti i razuma. Jer kada nam Bog učini svoja velika djela, onda „nam je ko da snivamo“ (Ps 126,1). I to nas dovodi do zadnjega pitanja i odgovora u Katekizmu.
Kakvu nam nadu daje vječni život? Podsjeća nas da ovaj pali svijet nije sve što postoji; uskoro ćemo živjeti s Bogom i uživati u njemu zauvijek u novom gradu, na novom nebu i novoj zemlji, gdje ćemo biti u potpunosti i zauvijek slobodni od svakoga grijeha i živjeti u obnovljenim, uskrsnulim tijelima u obnovljenoj tvorevini.[14]
Nakon što je u svojoj čuvenoj velikosvećeničkoj molitvi potvrdio da učenici pripadaju njemu, Gospodin Isus je molio: “Oče, hoću da i oni koje si mi dao budu gdje sam ja, da i oni budu sa mnom: da gledaju moju slavu, slavu koju si mi dao jer si me ljubio prije postanka svijeta.” (Iv 17,24) U tom smislu, nada vječnoga života je nada u „budućnost Uskrsloga“.[15] Onaj kome ili ono čemu pripadamo osigurat će budućnost koju je sposoban ostvariti. I stoga odmah primjećujemo problem: ni mi sami sebi ni itko ili išta drugo na svijetu ne mogu nam zajamčiti ispunjenje nade, ali onaj koji je pobijedio smrt može zajamčiti da će ispuniti sve što je obećao: „Krist u vama, nada slave“ (Kol 1,27).
Timothy Keller ističe dvije istine o vječnom životu koje trebamo imati na umu. Kao prvo, „zauvijek ćemo uživati u Bogu“. To se nadovezuje na Isusovu molitvu da oni koje mu je Otac dao gledaju njegovu slavu (Iv 17,24). Keller nastavlja: „Bog u sebi ima beskrajnu radost. (…) Stvoreni smo kako bismo ga proslavili i sudjelovali u toj slavi i radosti“. Kao drugo, uživat ćemo u Bogu u „Novome Jeruzalemu, na novome nebu i novoj zemlji“, a to znači da ćemo uživati u Bogu kao „obnovljena materijalna stvorenja“ koja imaju uskrsnula, fizička tijela poput Isusova tijela, tako da će naše „tijelo i duša, fizičko i duhovno [živjeti] zajedno u savršenom skladu“.[16]
I na kraju, nada koju nam daje vječni život je, naravno, da će on trajati vječno. To je u Katekizmu savršeno opisao J. C. Ryle, pa ću njegove riječi prenijeti u cijelosti:
Osvijestimo sebi da je buduća sreća onih koji su spašeni vječna. Koliko god malo ju možemo razumjeti, ona je nešto čemu nema kraja: nikada neće prestati, nikada neće ostarjeti, nikada neće propasti, nikada neće umrijeti. Bogu „zdesna [je] blaženstvo vječno“ (Ps 16,11). Nakon što dospijemo u raj, sveci Božji više ga nikada neće napustiti. Baština je „neraspadljiva, neokaljana, neuvela“. Primit će „neuveli vijenac slave“ (1. Pt 1,4; 5,4). Njihovo je ratovanje polučilo uspjeh; njihova se borba okončala; njihov je posao gotov. Više neće ni gladovati ni žeđati. Putuju dalje prema „vječnoj težini slave“, prema domu iz kojega nikada neće otići, sastanku koji nema rastanka, obiteljskom zajedništvu koje nema kraja, danu bez noći. Vjeru će progutati gledanje a nadu sigurnost. Vidjet će kao što su bili viđeni i znat će kao što su bili spoznati te će „uvijek biti s Gospodinom“. Ne čudim se da apostol Pavao dodaje: „Tješite se dakle uzajamno ovim riječima!“ (1. Sol 4,17–18)[17]
Dok ljudi u današnjoj kulturi sve više teže za samoostvarenjem, odnosno za pripadanjem sebi, trebamo vidjeti ispraznost takvih čežnji. Takve čežnje se temelje na varavoj i ispraznoj nadi. Kršćanska se nada temelji na pripadanju Isusu Kristu, koji je uskrsnućem pobijedio smrt i tako postao temelj naše nade u njegovu vlastitu, sigurnu budućnost. A ta budućnost je, vidjeli smo, vječna, ona je ispunjena uživanjem u Bogu beskrajne radosti i podrazumijevat će svijet stvarniji i opipljiviji od ovoga u kojem živimo danas. I to nas vraća na početak. Mi kršćani zbilja možemo biti ljudi nade: ljudi koji će živjeti i širiti nadu u ovom svijetu koji je „izvan Krista“ i zato je „bez nade“ (Ef 2,12).
[1] Jürgen Moltman Teologija nade: istraživanja o temeljenju i posljedicama kršćanske eshatologije (Ex Libris, 2008), str. 25.
[2] Isto, str. 37.
[3] Collin Hansen (ur.), Katekizam Novoga grada s promišljanjima (Radosna vijest, 2003), str. 17.
[4] Charles Taylor, Etika autentičnosti (Verbum, 2009), str. 61
[5] Andrew Root, Faith Formation in a Secular Age : Volume 1 (Ministry in a Secular Age): Responding to the Church’s Obsession with Youthfulness. (Baker Academic, 2017), Kindle loc. 414.
[6] Charles Taylor, Etika autentičnosti (Verbum, 2009), str. 49.
[7] Isto, str. 46.
[8] Jean Calvin u Collin Hansen (ur.), Katekizam Novoga grada s promišljanjima (Radosna vijest, 2003), str. 17.
[9] Timothy Keller u Collin Hansen (ur.), Katekizam Novoga grada s promišljanjima (Radosna vijest, 2003), str. 18.
[10] Moltman (Teologija nade, str. 334) izražava sličnu misao ovako: „Zato kršćanstvo ne živi samo od sebe niti za sebe, već od gospodstva Uskrsloga i za nadolazeće gospodstvo onoga koji je nadvladao smrt i donosi život, pravednost i kraljevstvo Božje.“
[11] Moltman, Teologija nade, str. 342.
[12] Keller, Katekizam, str. 19.
[13] C. S. Lewis, The Great Divorce: A Dream (Tingle Books, 2024), str. 35.
[14] Collin Hansen (ur.), Katekizam Novoga grada s promišljanjima (Radosna vijest, 2003), str. 223.
[15] Moltman, Teologija nade, str. 23.
[16] Keller, Katekizam, str. 224-5.
[17] J. C. Ryle u Collin Hansen (ur.), Katekizam Novoga grada s promišljanjima (Radosna vijest, 2003), str. 224.
