Prije nekoliko mjeseci, dok smo moj suprug i ja provodili još jednu normalnu obiteljsku večer promatrajući naše blizance kako se igraju nakon večere, okrenula sam se prema njemu i rekla „Možeš li vjerovati da imamo blizance?”. Poput mnogih roditelja koji imaju više djece, redovito se čudim kako smo uspjeli dobiti dvoje djece u isto vrijeme i kako je moguće da ih gledamo kako uče i rastu kroz iste faze na različite načine. Te večeri, moje je čuđenje, bilo prožeto uspomenama i činjenicom kako sada i mi postajemo roditelji.
Naš put do roditeljstva bio je težak; kada smo napokon dobili pozitivan test na trudnoću (koja prema svim naznakama nije trebala završiti spontanim pobačajem) gajili smo jednostavnu nadu da ćemo vidjeti otkucaje srca na našem prvom ultrazvuku. Umjesto jednog srca vidjeli smo dva i od toga trenutka naši su se životi zauvijek promijenili.
Kada smo u sezoni čekanja na Boga da popravi situaciju, izliječi bolest, vrati zalutalo dijete kući, a ne vidimo svjetlo na kraju tunela, to nas može preplaviti i dozvati nevjeru na površinu našeg srca. Poput većine ljudi, mnoge molitve me ostavljaju s pitanjem „Hoću li dobiti odgovor u ovome životu?”.
U bolnim godinama čekanja da Bog usliši naše molitve za dijete s ove strane raja, mi nikada nismo ni sanjali da bi nam On mogao dati dvoje odjednom. Kada promatramo lica naših blizanaca, u svoj njihovoj bezgraničnoj energiji djetinjstva i sada kada promatramo lice našeg novorođenog sina, redovito smo podsjećeni Bogu dati hvalu, jer On ne samo da je uslišio naše molitve nego nas je blagoslovio i više no što smo mogli zamisliti.
Kada je Bog tiho
Ponekad Bog na naše molitve odgovara odmah. Molimo za ponudu za posao ujutro i dobijemo telefonski poziv s ponudom do večere. Molimo za mudrost u teškim okolnostima i shvatimo rješenje za tu situaciju do kraja tjedna. Međutim, ponekad na neke molitve kao da odgovara sporije. Ponekad radi iza kulisa naših kušnji, a ipak ne možemo vidjeti njegov rad što nas navodi da se osjećamo kao da nitko nije čuo naše molitve. Kada smo u sezoni čekanja na Boga da popravi situaciju, izliječi bolest, vrati zalutalo dijete kući, a ne vidimo svjetlo na kraju tunela, to nas može preplaviti i dozvati nevjeru na površinu našeg srca. Poput većine ljudi, mnoge molitve me ostavljaju s pitanjem „Hoću li dobiti odgovor u ovome životu?”.
Mi nismo prvi koji su iskusili takvu vrstu tišine.
Abraham je godinama čekao da Bog providi obećanog sina (Post. 21,1-7). Josip je u tišini i samoći patio u Egiptu sve do odrasle dobi, čekajući na Boga da ujedini njega i njegovu obitelj. U više navrata Izraelci su se suočili sa zarobljeništvom od stotinu godina dok su čekali na Boga da ih izbavi. Čekali su na obećanu zemlju u pustinji i čekali su na rođenje Mesije.
U svakoj od ovih situacija čekanje je trajalo daleko više nego što su ljudi očekivali i u mnogo trenutaka Izrael je stavio svoje pouzdanje u ono vidljivo, a ne u ono što se očima ne može vidjeti.
Kada je Bog tiho mi smo često u iskušenju posumnjati u njegovu dobrotu. U iskušenju smo sumnjati da su njegova obećanja istinita i sumnjamo da će ikada odgovoriti na naše molitve.
Izvan naše mašte
Unatoč svemu postoje trenuci kada se svjetlost probije kroz tamu i odjednom možemo vidjeti tračke nade i postane nam jasno kako Bog odgovara na molitve koje smo izgovorili više puta nego što možemo izbrojati. Vidimo propala prijateljstva koja se obnavljaju nakon godina nesporazuma i svađa. U trenucima kada smo mislili da je prilika za brak odavno prošla za nas upoznamo čovjeka za kojeg se čini kao da je poslan od Boga. Nakon mjeseci nezaposlenosti i zatvorenih vrata dobijemo novi posao, ili dobijemo blizance nakon molitve za plodnost.
Kada je Bog tiho mi smo često u iskušenju posumnjati u njegovu dobrotu. U iskušenju smo sumnjati da su njegova obećanja istinita i sumnjamo da će ikada odgovoriti na naše molitve.
Sveto pismo je prepuno priča o Bogu koji odgovara na molitve zbog kojih njegov narod ostaje bez riječi pred njegovom brižnošću i moći. On daje djecu nerotkinjama i ljudima u poodmakloj dobi (Lk. 1,5-25). On razdjeljuje mora kako bi njegov narod mogao pobjeći od svojih progonitelja (Iz. 14). On pobjeđuje diva s nekoliko kamenčića u ruci dječaka pastira (1. Sam. 17). On ruši zidine na čudesne načine poput marširanja u krug oko zidina (Još. 6). On osigurava zaštitnika za dvije udovice (Ru. 4,13). On proviđa hranu ni iz čega (Mt. 14,12-14). On uskrisuje mrtve (1. Kralj. 17,17-24; Iv. 11,38-44). Bog vodi biznis odgovaranja na molitve koje se čine nemogućima i on to često čini prema rasporedu koji je drugačiji od našeg.
Međutim, odgovori na molitve u našim životima blijede u usporedbi s najvećim odgovorom koji je stigao nakon četiri stoljeća tišine i nadanja (Lk. 2). Ipak, jesu li ljudi znali da će odgovor na molitve biti sam Bog? Jesu li mogli zamisliti da taj Mesija neće biti samo veliki čovjek već i Bogočovjek? Jesu li mogli sanjati da kada budu držali svog sina u svoj njegovoj novorođenoj nevinosti da će zapravo držati samog Boga? Jesu li mogli znati da su zapravo hodali u prisustvu Svemogućega?
Ja ne znam kako moja priča završava, ali On zna. Kao genijalni pisac moje priče on piše priču mog života o kojoj ja nikada ne bih mogla ni sanjati da napišem za sebe i bit će to priča bolja nego što ju sada zamišljam.
Ipak, nije li to način na koji naš Bog djeluje? Stvoritelj svega može načiniti stvari koje mi ne možemo ni zamisliti.
Ne postoje molitve bez odgovora
Ovo je naša nada kada naše molitve ostanu „bez odgovora”. U stvarnosti, ne postoje molitve koje ostaju neuslišane, „ne” sada ne znači „ne” zauvijek. Kako nas John Piper lijepo podsjeća, Bog često upravlja tisućama detalja iza kulisa našeg života, dok mi imamo priliku vidjeti samo tri od njih. Ponekad ih vidimo odmah, ponekad ih ne vidimo godinama, a ponekad ih vidimo tek kad dođemo u vječnost s Gospodinom. Ipak, jedna istina i dalje ostaje: Bog i danas odgovara na naše molitve.
Moji sinovi me podsjećaju na realnost stvari. Kada ne vidim Boga kako radi, On je i dalje prisutan, kada mislim da moje molitve odlaze u prazno, On nije tiho, kada razmišljam je li me zaboravio u boli mojih okolnosti, On je sa mnom.
Ja ne znam kako moja priča završava, ali On zna. Kao genijalni pisac moje priče on piše priču mog života o kojoj ja nikada ne bih mogla ni sanjati da napišem za sebe i bit će to priča bolja nego što ju sada zamišljam. Sve što trebam učiniti je pogledati u moje blizance i prisjetiti se.
Used with permission from The Gospel Coalition.
Izvor: https://www.thegospelcoalition.org/article/there-are-no-unanswered-prayers/
