(Prvi dio članka možete pročitati ovdje: Ne potrati život: Ostanite u svom zvanju pred Bogom (prvi dio)
4. Krista veličamo svojim sekularnim zvanjem zarađujući dovoljno novca da nismo ovisni o drugima, dok se usredotočujemo na korisnost svoga rada umjesto na financijsku nagradu.
Bog je od početka naumio da rad, koji nam donosi zadovoljstvo, ujedno treba skrbiti za naše potrebe. Bog je radio na početku (Post 2,2), a rade i ljudi koje je stvorio na svoju sliku. Prije nego što je grijeh ušao u svijet, rad je bio lišen ispraznosti i frustracija. Bio je predivno sjedinjen s Božjim izobilnim ispunjavanjem svake naše potrebe. Zemlja bi ispunjavala čovjekove materijalne potrebe, a pritom ne bi trpjela štetu (Post 1,28). (…) U ovom raju obilja, Bog je rekao da u početku „nije bilo čovjeka da zemlju obrađuje“ (s. 5). Zatim je iz zemlje stvorio čovjeka, tako da je Adam postao sin koji zajedno s Ocem radi na upravljanju tvorevinom. Suština rada nije bilo održavanje života. Bog je davao sebe kao skrbitelja. Čovjek je bio slobodan, ali ne od rada nego u radu, da bude kreativan bez zebnje hoće li si priskrbiti hranu i odjeću.
Ulaskom grijeha u svijet nije se promijenilo to što je čovjek sada trebao raditi, nego što je rad postao težak i ispunjen ispraznošću i frustracijom pale tvorevine. (…) Kada su muškarac i žena odlučili postati neovisni i odbaciti Božje očinsko vodstvo i njegovu skrb, Bog ih je predao upravo onome što su izabrali: ovisnosti o sebi samima. Od sada nadalje, rekao je, želite li jesti, morat ćete se za to truditi i znojiti. (…) Stoga ih je istjerao iz vrta sretnoga rada na tlo tjeskobne muke. Prokletstvo pod kojim danas živimo nije to što moramo raditi. Prokletstvo je to što se u našem radu moramo boriti s umorom, frustracijom, nesrećama i tjeskobom. Štoviše, sve je to dvostruko teško jer nas rad sada održava na životu: „s trudom ćeš se od nje hraniti svega vijeka svog … U znoju lica svoga kruh svoj ćeš jesti“.
No nije li Krist došao uzeti prokletstvo svoga naroda? Jest! Međutim, ovo prokletstvo nije oduzeto odjednom. Bog nas spašava u fazama. Krist je zadao smrtan udarac zlu umrijevši zbog grijeha i uskrsnuvši iz mrtvih. No još uvijek nije podložio svakog neprijatelja pod svoje noge. Na primjer, smrt je dio prokletstva kroz koji još uvijek moramo proći. Krist je porazio smrt za svoj narod, ali za sada je to učinio samo djelomično. Još uvijek umiremo, ali je „žalac“ smrti, beznađe smrti, uklonjeno jer grijesi su u Kristu oprošteni, a on je uskrsnuo (1 Kor 15,54–55)! (…) Krist je prekinuo prokletstvo rada. Zamijenio je tjeskobno rintanje za pouzdanje u Božje obećanje da će snabdjeti naše potrebe (Fil 4,19) i time je u nama probudio jednu drugi strast za poslom. Radosno se odazivamo Isusovu pozivu: tražite najprije Božje kraljevstvo i njegovu pravednost, a propadljiva će vam se hrana nadodati. Zato nemojte raditi za hranu propadljivu. Radite s ciljem da volite ljude i častite Boga. Prestanite razmišljati samo o profitabilnosti, nego ponajviše o tome koliko koristan može postati vaš proizvod ili usluga. (…)
5. Krista veličamo svojim sekularnim zvanjem, zarađujući novac sa željom koristiti ga da druge razveselimo Bogom.
Sve što sam napisao u 7. poglavlju pretpostavilo je da imamo novac da ga koristimo na radikalan način kako bismo pokazali da je naše Blago Krist, a ne novac. No novac ne raste na stablima; radimo za njega. Pružamo neku uslugu ili izrađujemo neki proizvod kako bi ga drugi platili. Stoga, ovdje želim reći da bismo, dok radimo, trebali sanjariti o tome kako ćemo koristiti višak svoga novca da druge razveselimo Bogom. Naravno, trebamo koristiti sav svoj novac da druge razveselimo Bogom, u smislu da je to cilj cijeloga našeg života. Međutim, ovdje se radi o tome da svojim sekularnim zvanjem možemo uvelike blagosloviti svijet Bogu na hvalu upotrijebimo li zaradu koju ne trebamo za sebe (a trebamo puno manje nego što mislimo) za ispunjenje potreba drugih u Isusovo ime.
Bog nam jasno kaže da trebamo raditi da se pobrinemo za potrebe onih koji ne mogu namiriti vlastite potrebe. Istina je da svatko poslovno sposoban mora raditi i da će općenito oni koji rade imati dovoljno za svoje potrebe. „Tko obrađuje svoju zemlju, sit je kruha, a tko trči za ništavilom, nerazuman je“ (Izr 12,11). No ovo općenito pravilo nije apsolutno. Suša vam može opustošiti farmu; lopovi mogu ukrasti zaradu; invalidnost može okončati vašu sposobnost zarađivanja. Sve je to dio prokletstva koji je grijeh donio na svijet. Međutim, Bog u svom milosrđu želi da radom poslovno sposobnih namiri potrebe bespomoćnih, posebno u teške dane.
Tri biblijska odlomka pojašnjavaju to. U 1. Timoteju 5,8 Pavao govori djeci i unucima u pogledu starijih udovica: „Ako li se tkogod za svoje, navlastito za ukućane, ne stara, zanijekao je vjeru i gori je od nevjernika“. U Djelima 20,35 Pavao govori o vlastitom fizičkom radu i kaže: „U svemu vam pokazah: tako se trudeći treba zauzimati za nemoćne i na pameti imati riječi Gospodina Isusa jer on reče: ‘Blaženije je davati nego primati.’“ Zatim, u Efežanima 4,28 Pavao ne kaže samo „Nemoj krasti, nego radi!“ Naprotiv, kaže: „Tko je krao, neka više ne krade, nego neka se radije trudi svojim rukama priskrbljivati da ima što podijeliti s potrebitim“. Možete krasti da steknete. Ili možete raditi da steknete. Ili možete raditi da dajete. Kada je treća mogućnost plod radosti zbog Božje dobrote, posljedica je toga da svijet vidi Božju veličinu.
6. Krista veličamo svojim sekularnim zvanjem, ponašajući se prema mreži odnosa koje na njemu stvaramo kao prema daru od Boga koji trebamo voljeti dijeljenjem evanđelja i praktičnim pomaganjem.
Ovo nisam stavio na kraj zato što je najmanje važno, nego zato što neki koji su to stavili na prvo mjesto nikada ništa ne kažu o važnosti sekularnog zvanja. I ja sam napravio takvu pogrešku. Osobna je evangelizacija toliko važna da ju je lako smatrati jedinom važnom stvari u životu. No vidjeli smo da Biblija ne stavlja naglasak samo na izgovaranje evanđelja, nego i na našem radu, kao uresu evanđelja. Sada pak želim reći da je izgovaranje Radosne vijesti o Kristu djelomično razlog zašto vam je Bog dao posao koji imate. Upleo vas je u živote drugih ljudi da im kažete evanđelje. Bez toga bi našem ponašanju, koje služi za ures, nedostajalo upravo ono što ga može pretvoriti u nešto životvorno.
Kršćani su pozvani svoja usta učiniti izvorom života. „Pravednikova su usta izvor života“ (Izr 10,11). Vjera je u Isusa Krista veza s vječnim životom. Ugodni osjećaji što ste dobar zaposlenik nikoga neće spasiti. Ljudi moraju poznavati evanđelje, koje je sila Božja na vječni život (Rim 1,16). „Dakle: vjera po poruci, a poruka riječju Kristovom“ (Rim 10,17). (…)
Trebam spomenuti još nešto o poznanstvima koja stvaramo u svome kvartu i na poslu. Mnogima od vas korak prema misiji i djelima milosrđa neće značiti korak dalje od vašega posla, nego korak dalje s vašim poslom prema nekom drugom, potrebitijem, nedosegnutom dijelu svijeta. Kršćani se ne bi trebali samo pitati što je njihovo zvanje, nego i gdje bi ga trebali živjeti. Ne smijemo pretpostaviti da učitelji, stolari, programeri, menadžeri, knjigovođe, liječnici i piloti trebaju raditi u svojoj domovini. Možda će vaše zvanje biti potrebnije u nekoj državi u koju je teško ući ili na mjestu gdje siromaštvo otežava ljudima da dođu do evanđelja. Na taj način, mreža poznanstava koju stvarate na poslu nije samo strateška, nego namjerna.
Zaključak
Prema tome, sekularno zvanje ne trati naše vrijeme kada njime veličamo Krista. Božja je volja da njegov narod u ovom dobu bude rasipan poput soli i raspršen poput svjetla u svim legitimnim zvanjima. On želi da ga ljudi upoznaju, jer onaj koji ga poznaje, pronalazi život i radost. Ne zove nas da izađemo iz svijeta. Ne oduzima potrebu za radom. Ne uništava društvo i kulturu. Kroz svoje raštrkane svece on širi strastvenost za svojom nadmoći nad svime, na radost svim ljudima. Radite li onako kako svijet radi, onda tratite život, bez obzira na to koliko ste bogati. No ako vaš posao stvara mrežu otkupljujućih poznanstava i ures je evanđelju slave Kristove, onda će vaše zadovoljstvo biti vječno i Bog će se proslaviti u vašoj radosti.
Preuzeto, skraćeno i prilagođeno iz knjige Ne potrati život u izdanju Radosne vijesti, str. 148-58.
