„Ta on ni svojega Sina nije poštedio, nego ga je za sve nas predao! Kako nam onda s njime neće sve darovati?” Rimljanima 8,32
Misao koja je izražena u Pavlovom drugom pitanju jest da nam u konačnici nijedno dobro neće biti uskraćeno. On iznosi ovu misao upućujući na dostatnost Boga kao našega suverenog dobročinitelja te na konačnost njegova otkupiteljskog djela za nas. Tri će komentara prikazati snagu Pavlove izjave.
Opazimo prvo što Pavao implicira u vezi s visokom cijenom našeg otkupljenja. „… on ni svojega Sina nije poštedio”. Spašavajući nas, Bog je išao do kraja. Što nam je još mogao dati? Što je još imao da bi dao? Ne možemo znati koliko je Golgota koštala Oca, kao što ne možemo znati ni kako se Isus osjećao kad je proživljavao kaznu koju smo zaslužili svojim grijesima. „Ne možemo znati, ne možemo vidjeti kakvu je bol morao podnijeti.” (Iz duhovne himne There Is a Green Hill Far Away autora Cecila Francesa Alexandera, 1848.) Ipak, ovo možemo reći: ako se ljubav mjeri prema onome što daje, tada nikad nije bilo takve ljubavi kakvu je Bog pokazao grešnicima na Golgoti niti će ijedan drugi dar ljubavi toliko koštati Boga. Stoga, ako je Bog već pokazao svoju ljubav prema nama tako što je, dok smo još bili grešnici, Krist umro za nas (usp. 5,8), onda je u najmanju ruku vjerojatno da će nam uz to dati i „sve ostalo”. Većina kršćana poznaje taj zastrašujući osjećaj da Bog možda nema više ništa za njih osim onoga što su već primili, ali pomni pogled na Golgotu trebao bi odagnati takvo raspoloženje.
Ako se ljubav mjeri prema onome što daje, tada nikad nije bilo takve ljubavi kakvu je Bog pokazao grešnicima na Golgoti niti će ijedan drugi dar ljubavi toliko koštati Boga.
No to nije sve. Opazimo, kao drugo, što Pavao implicira o učinkovitosti našeg otkupljenja. „Bog ga je”, govori on: „predao za sve nas” – a ta je činjenica sama po sebi jamstvo da će nam dati „sve” jer sve nam to dolazi kao izravni plod Kristove smrti. Upravo smo rekli da veličina Božjeg davanja na križu čini njegovo daljnje davanje (ako se može tim riječima reći) prirodnim i izvjesnim, ali sada moramo primijetiti da jedinstvo Božje spasonosne svrhe čini takvo daljnje davanje nužnim stoga i zajamčenim.
Ovdje novozavjetni pogled na križ obuhvaća više nego što se ponekad shvaća. Činjenicu da apostolski pisci prikazuju Kristovu smrt kao temelj i jamstvo Božje ponude oproštenja i da stupamo u oproštenje pokajanjem i vjerom u Krista, nećemo dovoditi u pitanje. Međutim, znači li to da je, kao što je nabijeni pištolj samo potencijalno eksplozivan te je potrebno povući okidač kako bi opalio, Kristova smrt postigla samo mogućnost spasenja koja iziskuje ispoljavanje vjere s naše strane kako bi je pokrenula i realizirala?
Ako je tako, onda izravno govoreći Kristova smrt uopće nije ono što nas spašava, ništa više nego što će punjenje pištolja dovesti do pucanja; izravno govoreći, mi spašavamo sami sebe svojom vjerom, a koliko nam je poznato, Kristova smrt nije mogla nikoga spasiti jer moglo se dogoditi da nitko ne povjeruje u evanđelje. Međutim, Novi zavjet to ne vidi tako. Novozavjetno stajalište jest da nas je Kristova smrt zapravo „sve” spasila – sve, hoće reći, koje je Bog unaprijed znao i pozvao i opravdao te koje će u svoje vrijeme proslaviti. Jer, naša vjera, koja je s ljudskog stajališta sredstvo spasenja, s Božjeg je stajališta dio spasenja te je izravno i potpuno Božji dar nama, kao i oproštenje i mir što ih zahvaća.
Križ nije bio izolirani događaj; on je zapravo bio žiža Božjega vječnog plana za spašavanje njegovih odabranih.
Psihološki, vjera je naš čin, ali teološka istina o njoj jest da je ona Božje djelo u nama: i naša vjera i naš novi odnos s Bogom koji kao vjernici imamo, kao i svi božanski darovi koje u tom odnosu uživamo, osigurani su nam Isusovom smrću na križu. Jer, križ nije bio izolirani događaj; on je zapravo bio žiža Božjega vječnog plana za spašavanje njegovih odabranih te je osiguravao i jamčio, prvo poziv (tj., privođenje k vjeri s evanđeljem na umu i Svetim Duhom u srcu), zatim opravdanje i, na kraju, proslavljanje svih onih za koje je, konkretno i ponaosob, umro Krist.
Sada vidimo zašto ovaj stih na grčkom doslovno govori (a BKJ ga tako i prevodi), kako nam onda neće s njime sve darovati? Jednostavno mu je nemoguće to ne učiniti jer Krist i „sve” idu ruku pod ruku kao sastojci jednog dara vječnog života i slave; a davanje Krista za nas kako bi se zamjenskom pomirnicom uklonila barijera grijeha, praktično je otvorilo vrata da nam se da sve ostalo.
Preuzeto iz knjige J.I. Packera, Poznavati Boga, str. 346-348
