Riječ je o najutjecajnijoj skupini ljudi na planetu. Kroz njihovu službu, široka su područja ljudskosti spašena od zla i podignuta iz očaja. I, njihovim glasom, novi je život objavljen čitavoj civilizaciji. Riječ je o udruženju ljudi koji pulsiraju sa slavom Božjom. Kakvo ljudsko zajedništvo uopće može opravdati ovakvo priznanje? Samo jedno: Crkva Isusa Krista.
Neki su kršćani svjesni eksplozivne naravi Crkve kojoj pripadaju. Prije nekoliko godina vozio sam engleskoga propovjednika Johna Stotta do mjesta gdje je propovijedao. Pitao sam ga o tome koja je prema njegovu mišljenju najzapostavljenija doktrina među suvremenim kršćanima. Pretpostavio sam da će reći: „Teologija“ (naše viđenje Boga je preusko), ili možda „Soteriologija“ (u metodama spasenja previše se oslanjamo na vlastite snage), ali bio sam iznenađen kada je bez oklijevanja odgovorio: „Ekleziologija“. Meni se doktrina o Crkvi činila tako nevažnom u usporedbi s nekim kompleksnijim doktrinama i zasigurno ne vrijedna takve pažnje kakvu joj je pridavao moj sugovornik. No otad, nakon što sam se pozabavio biblijskim učenjem o Crkvi, potpuno sam promijenio svoje mišljenje. Crkva Isusa Krista je mjesto ostvarenja Božjega plana za stvorenje.
Crkva i Božji plan
Prema Bibliji, Bog provodi plan kozmičkih razmjera. On sve stvoreno želi obnoviti radi svoje slave. Pišući vjernicima u Efezu, apostol je Pavao iznio zadivljujuću misao: Bog je odlučio „obuhvatiti pod jednu glavu u Kristu sve što je na nebesima i sve što je na zemlji“ (Ef 1,10). Nekoliko stihova dalje Pavao precizira kako je Bog to odlučio „obuhvatiti“: „a njega dade za glavu nad svim u Crkvi“ (Ef 1,22). Zanimljivo, Crkva je nulto tlo u Božjem ambicioznome projektu poboljšavanja. Riječ je o temeljnome mjestu za izvršenje Božjega djela, mjestu gdje je sve dovučeno pod Krista. Ako želimo vidjeti što Bog čini na ovome planetu – tko bi želio propustiti nešto tako spektakularno? Tada moramo gledati u Crkvu. Ondje, i jedino ondje, možemo pronaći okupljene ljude ispunjene svom Božjom puninom (Ef 1,23; 3,19). Veza između Krista i Crkve gotovo je neraskidiva. Crkva je tijelo Kristovo, a Krist joj je glava (Kol 1,18). Crkva odražava snagu Kristova uskrsnuća (Ef 1,19-20). Ona je oličenje njegove ljubavi (Ef 5,2). Odraz je njegove punine (Kol 2, 9-10). Mjera je to „novog čovjeka“ koja vodi do punine Kristove (Ef 4,13). Ona je njegova mlada (Ef 5,25 27). Njeguje ju i hrani kao vlastito tijelo (Ef 5,29). Riznica je Božje mudrosti (Ef 3,10). Mjesto je gdje Bog prima svu slavu (Ef 3,21). Ona je svjetionik božanske svjetlosti, predokus nebeske slave (Ef 1,18).
Božji narod kao obitelj
Možda je najbolji način kako predočiti Crkvu – uključujući oboje, organsku vezu s Kristom, ali i osebujnost poprimljenu od Krista – kao krvlju povezanu obitelj. Članovi Crkve su „krvni rođaci“. Imaju istog oca, po kojemu je svaka obitelj na nebu i zemlji dobila ime (Ef 3,14). Imaju istoga starijeg brata, Krista (Heb 2,17), čija ih je krv, prolivena na križu, pomirila s nebeskim ocem (Kol 1,20). Dijele bratstvo sa svojom duhovnom braćom i sestrama, braćom i sestrama u Kristu (Kol 1,2), koji su izmireni jedni s drugima istom krvlju s križa (Ef 2,13). Pogotovo, jer Crkva, kao obitelj, tvori središnje Božje djelo u stvaranju. Ova činjenica ne bi trebala biti iznenađujuća budući da je Bog oduvijek djelovao kroz obitelji. Od samoga je početka svoj način djelovanja osmislio kroz obitelj. Od velike će pomoći biti ako pokušamo razumjeti jedinstvenu i moćnu ulogu Crkve povratkom u prapovijest, sagledavajući prvu obitelj, onu Adama i Eve, obrativši pritom pozornost na to kako njihovo jedinstvo predstavlja sliku onoga što će kasnije postati Crkvom Isusa Krista.
Prva obitelj
Ne prestaje nas čuditi drama šestoga dana stvaranja. Tada je Bog oblikovao svoj magnum opus, čovjeka, i smjestio ga u predivan rajski vrt. Novome stvorenju umalo nije ništa nedostajalo. Bio je korisnik neprocjenjivih darova iz ruke ljubljenoga Stvoritelja. Ipak, začudo, nešto je manjkalo. Nešto „nije bilo dobro“. Čovjeku je nedostajao „pomoćnik“, netko s kim bi ostvario odnos (Post 2,18). Sam, bio je kao jedan dio dvodijelne slagalice, a pripadajućeg drugoga dijela nije bilo nigdje na vidiku. Ne samo što nije mogao uživati u zajedništvu, već nije mogao niti ispuniti svoju svrhu u stvaranju. Čovjek je stvoren kako bi nosio sliku Boga, kako bi manifestirao sličnost svoga Stvoritelja (Post 1,26). Tako uzvišeni poredak ne bi bio ostvariv da je ostao sam. Stoga, kada je Bog stvorio čovjeka, stvorio je „muško i žensko“ (Post 1,27). Drugim riječima, stvorio je čovjeka kao obitelj, postavio je temelj međuljudskih odnosa, ugrađen u svaku obitelj. Poveznica s božanskom sličnošću uopće nas ne iznenađuje jer je Bog sam po sebi obitelj unutar koje vladaju trojni odnosi – odnosi između oca, Sina i Duha Svetoga. Kako bi se očitovala božanska slika, potrebna je barem dvojnost osoba. Čovjek treba pomoć za svoj uzvišeni poziv. Treba obitelj. Prva je obitelji dobila uzvišeni mandat. Bog je prvo Adama i Evu obdario svojom slikom pa im je tek onda izdao nalog: „Plodite se i množite i napunite Zemlju, i sebi je podložite!“ (Post 1,28). Ono što zvuči kao recept za prenaseljenost, zapravo je ekološki blagoslov. Pozivajući na razmnožavanje obitelji, Bog je namjeravao prožeti planet nositeljima odnosa koji očituju njegovu sliku, tako da svaki kutak i svaka pukotina stvorenja budu podloženi prisutnosti njegove sličnosti. Pod suverenom odlukom mudroga Boga obitelj je vozilo kojem će se njegova trojna sličnost raširiti na sve četiri strane svijeta.
Preuzeto iz knjige Timothy Savagea Crkva: novi Božji narod, u izdanju Radosne vijesti 2017., stranice 7-9.
