Godine 2004. kineski sportaš Liu Xiang je na Olimpijskim igrama proslavio svoj narod osvajanjem zlatne medalje u utrci na 100 metara. Nakon njegove pobjede, bio je priznat kao prvi kineski prvak u disciplini atletike na Olimpijskim igrama. S gledišta njegove nacionalnosti, to je istina. Međutim, ako bismo otišli u Weifang u Shadongu pronašli bismo spomenik drugom sinu Kine koji je osvojio zlato u atletici 80 godina ranije.
Taj spomenik označava mjesto gdje je pokopan Eric Liddell. Liddell je bio sin škotskih misionara koji su se natjecali na Olimpijskim igrama koje su se održavale 1924. godine u Parizu gdje su predstavljali Ujedinjeno Kraljevstvo. Međutim, Liddell se rodio u Tianjinu, Kini, a kasnije je preminuo u japanskom koncentracijskom logoru u blizini Weifanga tokom drugog svjetkskog rata. Njegova slika je ovješena na uličnoj svjetiljci na toj lokaciji te su na velikom granitnom spomeniku ispisana njegova postignuća. U odličnoj biografiji autora Duncana Hamiltona o Ericu Liddelu, on spomenik naziva „Komunističkom počasti kršćaninu, čovjeku kojeg Kina ponosno smatra svojim prvim Olimpijskim prvakom“.
Olimpijski prvak
Postoji mnogo razloga zašto bismo se trebali sjećati Liddella. Budući da je ovog ljeta obilježena stota godišnjica pariških Olimpijskih igara održanih 1924. godine, prisjećamo se njegove trijumfalne pobjede u utrci na 400 metara.
Ova priča počinje s njegovim suparništvom s britanskim natjecateljem Haroldom Abrahamsom. Obojica su bili prijavljeni na Olimpijske igre kao favoriti za utrke na 100 i 200 metara. Međutim, Liddell se nije utrkivao na 100 metara jer se utrka održala u nedjelju (utrka u kojoj je Abrahams kasnije pobijedio). Liddellova odluka da preskoči te utrke zbog svojih kršćanskih uvjerenja kasnije je prikazana u filmu Vatrene kočije.
Dok sam odrastao, bio sam oduševljen tim filmom: proviriti u život čovjeka koji je stajao čvrsto u svojoj vjeri pa ipak je postao prvak. Liddellov lik poznato kaže, „Vjerujem da me je Bog stvorio radi određene svrhe, ali isto me je stvorio brzog. Kada trčim, osjećam njegovo zadovoljstvo.“ Mnogo je mladih kršćana bilo nadahnuto činjenicom da je, za Liddella, čak i atletika bila mjesto štovanja.
Misionar u Kini
Možda još bolji razlog zašto se trebamo sjećati Liddella njegova je odluka da odloži svoju karijeru u atletici radi uzvišenijega poziva. Nakon pobjedničkog povratka s Olimpijskih igara u Parizu u stanje silne popularnosti, sve je šokirao svojom namjerom da se vrati u Kinu kao misionar.
U razdoblju u kojem je sport postajao popularan u Velikoj Britaniji, mnogi su tvrdili da može doći u kontakt s više ljudi kod kuće, nego u inozemstvu. Uistinu, nedjelju nakon što se vratio iz Pariza da propovijeda u škotskoj crkvi, klupe su bile pune ljudi. Liddell je propovijedao na Psalam 119,18: „Otvori oči moje da gledam divote tvoga zakona!“
Postojala je mogućnost da se ostanak u Velikoj Britaniji i nastavak njegove atletske karijere mogu uklopiti s Liddellovom željom da propovijeda evanđelje. Kada su ga pitali zašto bi odustao od takve prilike, on bi jednostavno odgovorio, „Jer ja vjerujem da me Bog stvorio za Kinu.“ Idućeg ljeta, otputovao je Trans-sibirskom željeznicom iz Europe kroz Rusiju do Kine. Služio je tamo 20 godina kao misionar.
Vjerni sluga
Nesumnjivo najveće sjećanje na Liddella je način na koji je njegov život završio. Pritiskom japanske invazije dublje u Kinu 1944. godine, svoju je suprugu i dvije kćeri (s još jednom na putu) poslao izvan države da izbjegnu opasnost. Gledajući unatrag, Londonsko Drušvo Misionara je vjerojatno trebalo otpremiti sve misionare, ali Liddell je bio uvjeren da treba ostati.
Liddell je bio u mogućnosti služiti još mnogo mjeseci dok ga naposljetku nisu pokupili s još 2000 ljudi i odveli u koncentracijski logor u grad Weixian (današnji Weifang). Čak i tamo, njegova služba je cvjetala. Unatoč teškim uvjetima i smrti koja ga je okružavala, dao je sebe u služenje mladim ljudima unutar logora. Langdon Gilkey piše:
„Čovjek koji je više nego itko drugi nosio rješenje tinejdžerskog problema je bio Eric…Rijetkost je da osoba ima mogućnost upoznati sveca, on je ispunjavao tu ulogu više nego itko drugi koga sam poznavao. Često bih uvečer te posljednje godine prolazio pokraj igraonice i zavirio unutra da vidim što misionari pripremaju za tinejdžere. Eric je često bio nagnut iznad ploče za šah ili nad modelom broda, ili je koordinirao neku vrstu plesa – uključen, topao i zainteresiran, dajući potpuno sebe naporima da zainteresira umove i misli te mladeži.“
Ovo je samo mali dio njegova vjernog misijskog rada. U tim trenucima njegova života, Liddell je bio u tjelesnoj patnji od tumora na mozgu koji ga je naposljetku koštao života. Međutim, i dalje je bio uključen u služenje drugima – vodio je proučavanje Biblije, savjetovao druge, radio fizičke poslove da ostvari konkretne zadatke. Tako je nastavio do 21. veljače 1945. godine, kada je preminuo.
Završio trku
Apostol Pavao je pisao o svršetku svojeg života kao o završavanju utrke: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“ (2. Tim 4,7). Čineći to, on potiče Timoteja – i sve nas – da damo sve od sebe dok ne dođemo do cilja. Kršćanski život je utrka koja započinje, traje i završava ustrajnošću. Način na koji završavamo najjasnije govori o tome što je cilj naše vjere.
Gledajući Olimpijske igre ovog ljeta u Parizu, nismo se trebali sjećati samo olimpijske slave koju je Liddel stekao prije 100 godina. Trebamo se sjećati i njegove ljubavi za Kinu koja ga je dovela do toga da napusti atletiku radi svog poziva. Najviše od svega, trebamo se sjećati njegove ljubavi prema Kristu koja ga je vodila sve do kraja njegove utrke.
Used with permission from The Gospel Coalition.
Izvor: https://www.thegospelcoalition.org/article/olympic-missionary-eric-liddell/
