Upravo u ovom povijesnom kontekstu – sve većih prodaja oprosta i progona onih koji su se protivili toj praksi – mora se shvatiti Lutherova artikulacija opravdanja po vjeri. U nemaloj mjeri, Luther se zalagao za Sola fide posebno kao odgovor na ovaj trgovački i crkveni sustav. Razmotrite prvu od njegovih 95 teza: „Učitelj Isus Krist rekao je: ‘Pokajte se’ (Mt 4,17) jer je htio da cijeli život vjernika bude život pokajanja.“
Ovo se u početku može činiti kao generička potvrda potrebe za trajnim pokajanjem, ali u povijesnom kontekstu, to je bio protest protiv financijskog sustava koji je izobličio i zasjenio evanđeoski poziv na pokajanje. Na primjer, Lutherov kolega Friedrich Myconius opisao je kako su Lutherovi župljani došli k njemu s Tetzelovim pismima oprosta, žaleći se da ih neće odriješiti jer se „ne žele odreći preljuba, bludničenja, lihvarenja, nepravednih dobara i sličnih grijeha i zala.” Iz ovoga je očito kako su prodaje oprosta postale uobičajene kao zamjena za pokajanje.
U konačnici, Lutherova zabrinutost u vezi prodaje oprosta nije se odnosila samo na financijsku zloporabu, već i na iskrivljavanje samog evanđelja. Praktični učinak prodaje oprosta u svakodnevnom životu laika umanjio je, ne samo potrebu za istinskim pokajanjem već i utjehu i ohrabrenje koju evanđelje treba pružiti pokajničkom vjerniku.
Blag. Milostiv. Ugodan. Sladak. Ohrabrena. Osnažena. Sigurna. Utjeha. Sigurnost. To su riječi koje koristi srce koje je dirnuto evanđeljem!
To je bila utjeha koju je Luther otkrio u vlastitom iskustvu. Kao mladi redovnik, Luther je živio u strašnom strahu pred Bogom: „Iako sam živio kao redovnik bez prijekora, osjećao sam se kao grešnik pred Bogom s izuzetno uznemirenom savješću. Nisam mogao vjerovati da ga je umirilo moje ispaštanje.“ Nakon mnogo borbe s Pavlovom Poslanicom Rimljanima, posebno s izrazom „Božja pravednost“ u Rimljanima 1,17, Luther je došao do proboja u razumijevanju najdivnije tajne u svemiru: Božje milosti. Opisao je svoje iskustvo na sljedeći način:
Konačno, milošću Božjom, razmišljajući dan i noć, obratio sam pažnju na kontekst riječi, naime: „U njemu se otkriva pravednost Božja, kao što je pisano: ‘Onaj tko je pravedan po vjeri, živjet će.’“ Tamo sam počeo shvaćati da je pravednost Božja ono po čemu pravednik živi darom Božjim, naime, vjerom. A ovo je značenje toga: pravednost Božja otkriva se evanđeljem, naime, pasivnom pravednošću kojom nas milosrdni Bog opravdava vjerom, kao što je pisano: „Onaj tko je pravedan po vjeri, živjet će.“ Ovdje sam osjetio da sam se u potpunosti ponovno rodio i da sam ušao u sam raj kroz otvorena vrata.
Lutherovo osobno svjedočanstvo ovdje ističe kako je protestantizam u cijelosti služio obnovi evanđelja u 16. stoljeću. Njegova slika – vrata raja koja se širom otvaraju – prenosi utjehu ponuđenu u evanđelju, koju kasniji tekstovi u Poslanici Rimljanima identificiraju kao „mir s Bogom“ (Rim 5,1) i „nema osude“ (Rim 8,1). U Lutherovom prijašnjem stanju mrmljajućeg redovnika nesposobnog umiriti uznemirenu savjest, dobivamo uvid u slabost i tjeskobu karakterističnu za duhovno iskustvo mnogih u njegovo vrijeme. U kontekstu ove mračne, tmurne neizvjesnosti, Sola fide bila je dobra vijest.
To je divna jednostavnost evanđelja, ponovno stečena i ponovno utemeljena u protestantskom pokretu: opravdani smo pred Bogom jednostavno pokajanjem i primanjem evanđelja.
Dobar primjer može se pronaći kod Catherine Parr, posljednje supruge Henrika VIII., koja je odgojena kao rimokatolkinja, ali je razvila protestantske simpatije i na kraju objavila djelo koje promiče Sola fide. Komentirajući Mateja 11,28, napisala je:
„Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.“ Koliko su to blage, milosrdne i utješne riječi upućene svim grešnicima? … Kakva je to najmilostivija, utješna i blaga izreka, s tako ugodnim i slatkim riječima kako bi privukla njegove neprijatelje da dođu k Njemu? … Kad vidim dobročinstvo, darežljivost, milosrđe i dobrotu Gospodinovu, ohrabrena sam, osnažena i potaknuta da tražim takav dar kao što je živa vjera. Po ovoj vjeri osjećam sigurnost: i po ovoj sigurnosti osjećam oproštenje svojih grijeha. To je ono što me čini hrabrom. To je ono što me tješi. To je ono što gasi svaki očaj. Stoga, osjećam se kao da dolazim, takoreći, u novoj haljini pred Boga, i sada po njegovoj milosti, da sam smatrana pravednom i ispravnom.
Blag. Milostiv. Ugodan. Sladak. Ohrabrena. Osnažena. Sigurna. Utjeha. Sigurnost. To su riječi koje koristi srce koje je dirnuto evanđeljem! U svojoj online službi uvijek iznova susrećem ljude koji se utapaju u tjeskobi zbog svoga duhovnog statusa pred Bogom. Srce me boli za njih jer želim da upoznaju mir i utjehu koju Parr ovdje opisuje!
Ovo iskustvo stajalo je iza Lutherove artikulacije Sola fide. Doktrina ne poriče nužnost dobrih djela, kako se često karikira. Luther je inzistirao na tome da će dobra djela proizaći iz istinske vjere. No također je tvrdio da dobra djela ne doprinose ništa tome kako se grešnika zapravo opravdava u očima svetog Boga. Opravdanje je za Luthera bilo forenzički proglas našeg statusa pred Bogom, utemeljen isključivo na pripisanoj Kristovoj pravednosti, primljenoj praznim rukama vjere.
To je divna jednostavnost evanđelja, ponovno stečena i ponovno utemeljena u protestantskom pokretu: opravdani smo pred Bogom jednostavno pokajanjem i primanjem evanđelja. Nema dodatnih prinosa ili žrtava koje treba prinositi (a najmanje kroz novac), nema daljnjih kazni koje treba izvršiti kroz čistilišnu vatru, niti drugih obreda koje treba obaviti. Sve što trebate učiniti jest okrenuti se od grijeha i prionuti uz Krista svim srcem, i bit ćete dobrodošli u nebesko građanstvo, očišćeni od svakoga grijeha, posvojeni kao dijete Božje, ispunjeni njegovim Duhom i sjedinjeni s Kristom. Razbojnik na križu je paradigma, a ne iznimka. Sve je to utemeljeno na obećanju samog Krista: „Govorim vam istinu, tko čuje moje riječi i povjeruje u onoga koji me poslao, ima vječni život. Njemu se neće suditi. On je iz smrti prešao u život.“ (Iv 5,24 SHP).
Preuzeto iz knjige Gavina Ortlunda, Što znači biti protestant, str. 77-80.
