Kad biste svoj brak mogli oblikovati prema jednom braku iz Svetog pisma, koji biste odabrali?
Koliko god prva poglavlja bila blažena za Adama i Evu, medeni mjesec završava (i to na užasan način) prije nego što saznajemo više o njihovoj bračnoj dinamici. Izak i Rebeka također imaju romantičan početak (Postanak 24,67), ali ona ga na kraju planira prevariti (kako bi se ispunilo Božje obećanje, Postanak 25,23). Jakov se dugo i dobro trudio kako bi dobio svoju voljenu Rahelu, ali je također oženio (i prezirao) njezinu sestru, Leu.
Plemenita Abigajila osvojila je srce kralja Davida, ali ona nije bila njegova prva žena, a David je također pao u preljub (i gore od toga) s Bat-Šebom. Estera je vrijedna oponašanja kao i svaka žena, ali kralj Ahasver ju je oženio kako bi prkosio kraljici, a zatim je upao u Hamanovu zavjeru da uništi njezin narod. A koji muž ne može učiti iz Hošeine neiscrpne i neuzvraćene ljubavi? Ali njegova Gomera samo je model zloće koju bi žene trebale izbjegavati pod svaku cijenu.
Bog nam ipak daje brakove vrijedne divljenja i oponašanja. Unatoč načinima na koje je Abraham izložio svoju ženu opasnosti kako bi se zaštitio (više puta), apostoli su pohvalili njega i Saru (Hebrejima 11,8-12; 1. Petrova 3,6). Ruta utjelovljuje neustrašivost i vjernost čime je osvojila srce njenog jednako vrijednog muškarca, Boaza. I, naravno, dok je Josip možda sumnjao u Mariju kad je prvi put zatrudnjela, oni su s velikom vjerom i odanošću voljeli jedno drugo i svog Sina, pomazanika.
Mnogima, međutim, promakne spomena vrijedan i lijep brak zakopan u poslanicama apostola Pavla, brak koji je on možda poznavao (i cijenio) više od bilo kojeg drugog, brak koji je zaokupio pozornost i divljenje mnogih u ranoj crkvi.
Slavni i zaboravljeni brak
Mnogo toga što znamo i vjerujemo o braku, barem o kršćanskom braku (Efežanima 5,22-33; Kološanima 3,18-19), saznajemo iz pisama neoženjenog muškarca (1. Korinćanima 7,6-8). Dakle, kako je apostol Pavao imao toliki uvid u brak? Kao prvo, zato što je njegov bračni savjet „nadahnuo Bog“ (2. Timoteju 3,16) i stoga nije ovisio o osobnom iskustvu. Povrh toga, proučavao je Krista i crkvu kao Božji model za svaki brak (Efežanima 5,22-33). Ali nedvojbeno je svjedočio i nekim iznimno dobrim brakovima.
Čini se kako je jedan takav par osvojio njegovo srce jednako, ako ne i više, od bilo kojeg drugog, i ne samo njegovo srce, već i srca crkava posvuda. „Pozdravite Prisku i Akvilu“, piše on, „suradnike moje u Kristu Isusu. Oni su za moj život podmetnuli svoj vrat; zahvaljujem im ne samo ja nego i sve Crkve poganâ“ (Rimljanima 16,3-4). U svijetu bez društvenih mreža, bez televizije ili časopisa, bez ičega poput interneta, slava o njihovoj ljubavi i dalje se širi nadaleko, naširoko i prodire duboko.
I Luka i Pavao daju sve od sebe kako bi istaknuli Priscilu (ili Prisku) i Akvilu kao bračni par, a ne samo kao vjerne pojedince. Kao gotovo nijedan drugi par u Bibliji, nijedno od njih se nikada ne spominje bez drugoga. Oni su „Priscila i Akvila“, jedno tijelo, jedna izvanredno plodonosna sila za dobro, jedan brak vrijedan proučavanja i učenja od njega. Njihova priča nipošto nije preskriptivna za svaki kršćanski par posvuda i u svakom životnom razdoblju, ali bi nas trebala potaknuti čeznuti za vrstom bračne vjernosti i plodonosnosti koju su pokazali u svojim okolnostima i životnim razdobljima.
Ljubav koja sluša
Jasno je da su Priscila i Akvila bili žena i muškarac od Riječi. Nekolicina onih koji znaju njihova imena pamte ih po tome što su iskoračili ispraviti nadarenog i utjecajnog učitelja Apolona. Luka kaže za Apolona: „čovjek rječit i upućen u Pisma… On bijaše upućen u Put Gospodnji pa je vatrene duše govorio i naučavao pomno o Isusu“ (Djela 18,24-25). Pa ipak,
Poče on tako smjelo govoriti u sinagogi. Čuše ga Priscila i Akvila, uzeše ga k sebi i pomnije mu izložiše Put Božji. (Djela 18,26)
Oni su čuli Apolona, oni su ga uzeli k sebi, oni su mu pomnije objasnili Put Božji – ne samo Akvila. Dok su im, kao mužu i ženi, dani različiti pozivi od Boga, živjeli su i služili zajedno. I ne iznenađuje očekivani ishod: da će njihov brak i služba procvjetati kao rezultat toga. Koliko se brakova muči i pati jer jedan supružnik drugome prepušta ozbiljno čitanje i proučavanje Biblije?
Neće svaki dobar brak izgledati kao Priscilin i Akvilin, ali svaki kršćanski brak može težiti uranjanju bračnog odnosa, svakodnevno i duboko, u izvore Svetog pisma. Što kada bismo dopustili da Božje riječi ožive naša srca i prosvijetle nas mudrošću (Psalam 19,8), da osnaže našu radost i pročiste naše umove (Psalam 19,9), da ojačaju našu odlučnost i izdržljivost (Psalam 19,10) u braku? Što kada bi njegov glas zasladio našu intimnost (Psalam 19,11)?
Ljubav koja pati
Prije nego što saznajemo o njihovoj vjernosti Riječi, susrećemo ih u patnji. Kad je Pavao došao u Korint, „ondje nađe nekog Židova imenom Akvilu, rodom iz Ponta, koji netom bijaše došao iz Italije sa svojom ženom Priscilom jer je Klaudije naredio da svi Židovi napuste Rim“ (Djela 18,2). Kad ih je Pavao upoznao, upravo su bili protjerani iz svog doma, samo zato što su Židovi.
Pavao je tada ostao raditi i služiti s njima, a crkva u Korintu doživjela je veće protivljenje i neprijateljstvo (Djela 18,6; 12,17). Naposljetku su pobjegli u Efez (gdje su se susreli s Apolom i podučavali ga). Uskoro su se i tamo pojavili nasilni neredi protiv crkve (Djela 19,23). Ne znamo točno na koju je situaciju Pavao mislio, ali je napisao Rimljanima: „Pozdravite Prisku i Akvilu, suradnike moje u Kristu Isusu. Oni su za moj život podmetnuli svoj vrat“ (Rimljanima 16,3-4). Daleko od povlačenja u sigurnost svog doma, njihov je brak bio dobro upoznat s patnjom i spreman na rizik, sukob i žrtvu.
Opet, Bog ne želi da svaki brak uđe u istu vatru kao oni, ali svi kršćani trebaju očekivati i prigrliti patnju za Krista (2. Timoteju 3,12). Iako bismo trebali nastojati zaštititi svoje brakove i obitelji od zla, ne bismo se trebali zaštititi od patnje, u ljubavi, za vjeru i radost drugih. Je li udobnost i sigurnost braka i obitelji spriječila neke od nas da poslušamo Krista i preuzmemo prave rizike u službi?
Ljubav koja radi
Naredni letimičan pogled na njihov zajednički život dolazi i brzo prolazi, ali ne treba ga zanemariti. Pavao je odlučio ostati s Priscilom i Akvilom, djelomično zbog svakodnevnog posla kojim su se oni bavili kako bi sebi osigurali egzistenciju. „Pohodio ih je i, kako bijahu istog zanimanja, ostao kod njih i radio. Po zanimanju bijahu šatorari“ (Djela 18,2-3). Njihovo prijateljstvo i partnerstvo s Pavlom izgrađeno je na tkanini, užadima i stupovima za šatore – drugim riječima, na običnom, svakodnevnom poslu.
Čak i bez pretjeranog bavljenja time kako je izgledalo njihovo poslovanje, možemo početi uviđati kako su oboje naporno radili da bi preživjeli i služili zajedno. Duboko su se posvetili službi riječi, ali to nije bio njihov stalni posao. Nakon što su konačno okusili pravi odmor u Kristu, prigrlili su obim posla koji zahtijeva vjernikov život u palom svijetu.
Koliko nas tiho zamjera (ili se čak glasno žali na) sav znoj i trud koji brak, obitelj, posao i služba zahtijevaju? Vjernost (i opstanak) često neće zahtijevati dva posla s punim radnim vremenom izvan kuće, ali naporan, radostan, požrtvovan rad oba supružnika obilježit će zdrave i plodonosne brakove.
Ljubav koja pruža dobrodošlicu
Priscila i Akvila nisu samo služili crkvi na različite načine, već su prihvatili crkvu u svom domu. Znamo da se i u Efezu (1. Korinćanima 16,19) kao i u Rimu crkva okupljala pod njihovim krovom. Pavao piše Rimljanima: „Pozdravite Prisku i Akvilu… Pozdravite i Crkvu u njihovoj kući“ (Rimljanima 16,3-5). Ovo su mali prozori u njihov brak, ali svejedno pravi prozori, posebno kada uzmete u obzir protivljenje i neprijateljstvo s kojim su se kršćani često suočavali u svijetu prvog stoljeća.
Je li Pavao možda imao na umu Priscilu i Akvilu kada je poticao crkvu u Rimu: „Pritječite u pomoć svetima u nuždi, gajite gostoljubivost!“ (Rimljanima 12,13)? Čak i da nije, znamo da je osobno iskusio njihovu gostoljubivost (Djela 18,3-4), i to u više njihovih domova (Djela 18,18-19; 1. Korinćanima 16:19). Bez obzira na to je li mislio na te prijatelje i njihovo radikalno gostoprimstvo, znamo da je imao na umu nas i naše brakove. Kršćanski brakovi su gostoljubivi brakovi jer Bog zapovijeda svim kršćanima: „Gostoljubivo primajte jedni druge bez mrmljanja!“ (1. Petrova 4,9). A gostoljubivost otkriva svjetlo u nama (i našim brakovima) jednako kao i bilo koja druga služba (Matej 5,16; 25,34-36).
Ne moramo imati crkvu u svojim domovima kako bismo bili gostoljubivi, ali moramo prihvatiti cijenu i neugodnosti stalnog puštanja drugih unutra. Gostoljubivost pozdravlja druge na stotinu različitih načina, ali kršćanski brakovi uvijek bi trebali biti obilježeni – posvuda i u svakoj životnoj fazi – istinskim i radošću ispunjenim gostoprimstvom.
Ljubav koja suočava
Situacija s Apolonom otkriva još jednu rijetku kvalitetu Priscile i Akvile: njihovu spremnost da se suoče sa zabludom, čak i kod istaknutog i cijenjenog učitelja. Apolon nije bio samo još jedan učitelj, već „čovjek rječit i upućen u Pisma“ (Djela 18,24). Bio je dobro poučen, strastveni branitelj evanđelja. A Priscila i Akvila i dalje su bili spremni suočiti se s njim kad je bio u krivu. Prihvaćajući nužno, zdravo trvenje koje dolazi sa svim ispravkama, govorili su istinu u ljubavi (Efežanima 4,15).
I čak u samo jednom retku možemo vidjeti ljubav u njihovom prijekoru: „Poče on [Apolon] tako smjelo govoriti u sinagogi. Čuše ga Priscila i Akvila, uzeše ga k sebi i pomnije mu izložiše Put Božji“ (Djela 18,26). U ljubavi, odbili su mu dopustiti da nastavi pogrešno vjerovati i poučavati. U ljubavi, uložili su trud i brigu potrebnu kako bi pročistili i preusmjerili njegovo razmišljanje. U ljubavi, pozvali su ga na stranu, umjesto da naprave scenu kako bi ga ponizili. Ponekad ispravak mora biti javan (Galaćanima 2,11). Puno češće, međutim, ljubav ispravlja osobno (Matej 18,15), barem u početku (Matej 18,16).
O, da je više hrabrih kršćana (i kršćanskih brakova) koji bi se suočili sa zabludom i grijehom, a s tako velikom iskrenošću, ljubavlju i nadom. Kao što ćemo vidjeti, ova vrsta ljubavi, iako teška, pa čak i neugodna u tom trenutku, često donosi nesrazmjerno veće plodove. I oh, da je više muškaraca (i žena) poput Apolona, koji kao on primaju i provode prijekor koji je za njihovu dobrobit.
Ljubav koja se širi
Ne samo da su Priscila i Akvila ispravili Apolona, nego su, razjašnjavajući i sazrijevajući njegovo razmišljanje, također blagoslovili sve gradove i crkve koje je posjetio, jer „uvelike je koristio vjernicima po milosti jer je snažno pobijao Židove javno pokazujući iz Pisama da Isus jest Krist“ (Djela 18,27-28). Uspio je snažno opovrgnuti Židove i pokazati im istinu i ljepotu onoga što Sveto pismo zapravo uči i obećava o Isusu, jednim dijelom zbog vjernosti i odvažnosti Priscile i Akvile.
Tu istu plodonosnost možemo okusiti kad Pavao kaže: „Pozdravite Prisku i Akvilu… zahvaljujem im ne samo ja nego i sve Crkve poganâ“ (Rimljanima 16,3-4). Sve su crkve pogana čule za ovaj brak – za njihovu vjeru, njihovu hrabrost, njihovu mudrost, njihovu gostoljubivost, njihovu patnju, njihovu ljubav. Neće svaki kršćanski brak imati takav dalekosežni utjecaj kakav je imao brak Priscile i Akvile na ranu crkvu, ali svaki takav brak treba nastojati imati neki opipljivi, požrtvovni, vječni utjecaj na crkvu.
Svekolika kršćanska ljubav je ljubav koja se širi, koja želi više potaknuti našu vjeru, nadu i radost. Prava ljubav nije isključiva, sebična ili izolirana, već je velikodušna, suosjećajna, uslužna i sklona riziku. Ljubav kaže: „Dakle, dok imamo vremena, činimo dobro svima, ponajpače domaćima u vjeri“ (Galaćanima 6,10).
Priscila i Akvila su zajedno činili veliko dobro, i to svima, a posebno onima koji su dijelili njihovu radost u Isusu. I čineći tako, nisu nam ostavili pravila ili zapovijedi, nego nasljeđe i težnju za brakove poput njihova braka.
Used with permission from Desiring God.
Izvor: https://www.desiringgod.org/articles/a-famous-and-forgotten-romance
