Često čujemo savjete poput: “Samo budi svoj” ili “Nije važno što drugi misle, važno je samo tvoje mišljenje”. Zvuči oslobađajuće, zar ne? No, u stvarnosti, često se osjećamo kao da smo podijeljeni između onoga što mislimo da jesmo i onoga kako nas drugi vide.
Knjiga Tko sam i zašto vrijedim? autora Chrisa Morphewa nije još jedan tipičan priručnik za samopomoć. Ona je iskren i hrabar razgovor o identitetu namijenjen mladima (i svima onima koji se tako osjećaju) koji traže čvrste temelje u svijetu koji se neprestano mijenja. Morphew ne nudi površne odgovore; on nas vodi kroz teška pitanja o našoj vrijednosti, smislu i onome što nas zaista oblikuje.
U poglavlju koje slijedi, pod naslovom “Zašto ne mogu samo poslušati prijatelje?” (str. 25-30), autor nas suočava s neugodnom istinom: mi smo stvorena bića, stvorena za odnose. Naš identitet nije izolirani otok – on je duboko isprepleten s ljudima oko nas. No, upravo tu nastaje zamka. Ako našu vrijednost mjere tuđi pogledi, kritike ili pohvale, postajemo poput broda koji nekontrolirano baca oluja. Autor nam ovdje otvara vrata prema drugačijoj vrsti slobode – onoj koja se ne temelji na ljudskom sudu, već na nečemu mnogo postojanijem.
Zašto ne mogu samo poslušati prijatelje?
Razmišljaš li ikada slično kao što razmišljam ja? Voliš se smatrati jedinstvenim, neovisnim pojedincem? Imaš svoje misli, ideje i interese. Sâm oblikuješ svoja mišljenja. Sâm donosiš odluke. Ti si svoja, slobodna, neovisna, jedinstvena osoba. Sve je to istina. Donekle. Problem nastaje čim pokušaš opisati tu jedinstvenu, neovisnu osobu, tj. sebe, jer shvatiš kako je to nemoguće bez stavljanja sebe u kontekst drugih ljudi. Uzmimo mene za primjer. Tko sam ja?
Za početak, ja sam sin svojih roditelja. Brat svoje sestre. Ujak svoje nećakinje. Prijatelj svojih prijatelja. To su najdublje i najvažnije istine o mom identitetu. One uključuju druge ljude. Ali to ipak nije čitava priča, zar ne? Ja sam isto tako zaseban pojedinac koji vodi svoj život, ima svoj posao i postigao je nešto u životu! Ja sam učitelj – drugih ljudi. Pišem knjige – kako bi ih čitali drugi ljudi. Živim u svom stanu – koji je netko drugi izgradio. Dobro, možda još uvijek nismo dovoljno duboko kopali. Ovo su sve stvari koje radim, zar ne? To ne opisuje tko ja jesam.
Razmotrimo na koje sve načine ja izražavam svoju osobnost. Moj stil odijevanja, na primjer. To je izraz moga jedinstvenog identiteta kao osobe, zar ne? Nosim ono što želim nositi! Da, osim na poslu, gdje moram nositi košulju i kravatu jer tako propisuje pravilnik o odijevanju moje škole. Ali vikendima nosim ono što ja želim nositi!
… Odjeću što su sašili drugi.
… U skladu s modnim trendovima što su postavili drugi ljudi.
… Kako bih mogao izraziti svoju osobnost drugima.
Ok. U redu. Ali sve je to opet vidljivo izvana. Što je s mojim najjačim, najdubljim mišljenjima, vrijednostima i uvjerenjima? Ona su zasigurno samo moja, zar ne? Slažem se, jesu. Osim što su pod snažnim utjecajem mojih prijatelja, knjiga što čitam, ljudi koje pratim na društvenim medijima i kulture što me okružuje. Prava je istina kako i najdublje, najskrivenije dijelove moga srca i uma oblikuju ljudi kojima sam okružen. Čak i da sjednem na avion, odem na pusti otok i nikad više ni s kim ne prozborim ni riječi, još uvijek ne bih mogao pobjeći. Prekasno je. Glasovi drugih ljudi već su u mojoj glavi. Isto vrijedi i za tebe. Ne tvrdim da nismo posebne originalne jedinke. Naravno da jesmo! No htjeli mi to priznati ili ne, na te naše originalne jedinke duboko utječu i oblikuju ih druge originalne jedinke koje su svuda oko nas. Ovo mi je postalo jasno u prvim godinama srednje škole.
Stvoreni smo za život u odnosu s drugima i stalo nam je do njihovog mišljenja.
Odjednom sam se našao okružen ljudima koji su jedva dočekali reći mi kako misle da sam… Debeljko. Nepopularan. Loš u sportu. Ne uklapam se. Kaže se: „Nije bitno što itko misli o tebi. Bitno je samo što ti misliš o sebi!“ Lijepo to zvuči. Samo što nema veze s vezom. Ako mi ne vjeruješ, probaj. Da te vidim kako ćeš imati pozitivnu sliku o sebi dok ti svi govore da si niškoristi. Koliko god mi to nijekali, istina je da smo stvoreni za život u odnosu s drugima i stalo nam je do njihovog mišljenja.
Dakle, koje je rješenje? Čut ćeš savjet da ignoriraš hejtere i slušaš ljude koji pozitivno utječu na tebe. Još uvijek se ne slažem jer mislim da taj savjet previše pojednostavljuje vrlo kompleksan problem. Što ako su nečije kritike na tvoj račun istinite? Zar zaista trebaš slušati samo kad ti ljudi govore ono što želiš čuti? Što je s kritikama što se tvom umu čine istinite, ali su zapravo potpuno promašene? Kako razabireš što je istina, a što nije? Kako reagirati kad bolni komentari dolaze ne od nekih tamo toksičnih ljudi, nego od ljudi koje najviše volimo?
Na primjer, dobiješ savjet od dobronamjernog prijatelja pa pomisliš: „Čekaj, pa zar me ljudi stvarno tako doživljavaju?“ Ili neki usputni komentar o tvom izgledu od prije dvije godine zbog kojeg još uvijek noću ne možeš spavati? Ili oni suptilni znakovi od profesora ili člana obitelji iz kojih iščitavaš da, koliko god se trudio, jednostavno nisi dovoljno dobar. Kako da se nosimo sa svime time?
S jedne strane, ne možemo živjeti bez mišljenja drugih. Zašto? Ako unutar sebe tražiš svoj krajnji smisao i vrijednost, završit ćeš u začaranom krugu zbunjenosti i sumnje u sâmoga sebe. No s druge strane, ako se oslanjamo na mišljenja drugih, to će nas izbezumiti. Svi smo mi nesavršeni i s manama. Prije ili kasnije, namjerno ili slučajno, čak i najbliži prijatelji ponekad će nas iznevjeriti. Zato, ako od drugih tražiš odredbu tvoga krajnjeg smisla i vrijednosti, tuđa će te mišljenja do kraja života bacati amo-tamo kao brod u oluji. Što nam je onda činiti? Postoji li ikakav način da razmrsimo ovo klupko i krenemo prema zdravijem, mirnijem, slobodnijem životu? Mislim da postoji.
U Bibliji, u Novom zavjetu, susrećemo čovjeka koji se zove Pavao. Nema tko ga nije kritizirao. Rugali su mu se, bičevali ga, zatvarali u zatvor, tukli, izbacivali iz grada i gotovo nasmrt kamenovali. Pavao je znao kako je to biti s krive strane tuđih mišljenja. Pa opet, čak i nakon svega toga, nekako je bio u stanju napisati sljedeće riječi:
No ja uopće ne marim što ćete mi suditi vi niti bilo koji ljudski sud. Čak ni ja sâm sebi ne sudim. Moja je savjest čista, ali me to ne čini nevinim. Bog je moj sudac. (1. Kor 4,3-4 SHP)
Pavao kaže kako je našao načina ne opterećivati se svačijim mišljenjima (bilo mu je svejedno ako ga osuđuju) i prestati sebe kažnjavati zbog svojih neuspjeha i slabosti (ne sudi ni sâmoga sebe). Kako je to postigao? Ne tako što je odlučio ignorirati hejtere, niti tako što je odjednom postao vjeran sebi. Znao je da čak i kad se njegove odluke njemu čine ispravnima, to ne znači automatski da je nedužan.
Ovu slobodu Pavao je otkrio kad je ljubav, prihvaćanje i značaj potražio na jednome drugom mjestu, kad mu je jedan drugi glas pomogao shvatiti tko je on i kako bi morao živjeti. Pavao je iskusio pravu slobodu doznavši što Bog kaže o njemu i prihvativši taj identitet.
Preuzeto iz knjige Chrisa Morphewa Tko sam i zašto vrijedim? , str.25-30.
