Theodore Pease je bio karizmatični pastor u kasnim 1800-tima. „U mnogim krajevima se indirektno podrazumijeva kako je posebni šarm kršćanskog misijskog poslanja iščeznuo“ izjavio je u 1893. „pa je i prekrasna privlačnost ovog područja rada u velikoj mjeri nepovratno izgubljena”.
Prošlo je već 130 godina od toga, a Peasove riječi i dalje odzvanjaju kroz vrijeme i sve do danas, ali mi imamo bolju zamisao. Isus Krist nas uvjerava da crkva nikad neće propasti (Mt. 16,18). Time smo uvjereni da ni misijska poslanja neće propasti. Ipak u svojim naporima na Reformiranom teološkom sveučilištu (RTS) da oblikujem buduće misionare u Kristovoj crkvi, treniram ih i da traže probuđenje. U najmanju ruku kroz četiri ključna načina, pastorska misija je ujedno i služba traženja obnove.
Osobna pobožnost je uvijek prva lekcija pastoralne teologije. Ono što Kristovoj crkvi najviše treba su pastori koji konstantno napreduju u zajedništvu s trojedinim Bogom.
1. Pastori traže probuđenje kroz svoju pobožnost
Pastori moraju biti djeca Božja prije nego mogu početi s propovijedanjem Božje riječi (1.Tim. 6,11; 2.Tim. 3,17). Moraju voljeti Krista prije nego počnu propovijedati o Kristovoj ljubavi (2.Kor. 5,14; Kol. 1,28). Moraju hodati u Duhu prije nego počnu propovijedati o snazi Duha (Gal. 5,16,25; 1.Kor. 2,1-5).
U listopadu 1840. Robert Murray M’Cheyne napisao je drugom pastoru:
„Sjeti se da si ti Božji mač – njegov instrument… izabrana posuda od njega za pronošenje njegovog imena . U velikoj mjeri, ovisno o čistoći i savršenstvu instrumenta, doći će i uspjeh. Bog ne nagrađuje toliko velike talente koliko nagrađuje veliku sličnost Kristu. Sveti službenik je moćno oružje u Božjoj ruci.“
Osobna pobožnost je uvijek prva lekcija pastoralne teologije. Ono što Kristovoj crkvi najviše treba su pastori koji konstantno napreduju u zajedništvu s trojedinim Bogom. „Pazi na samog sebe i na poučavanje! ” je ono što je Pavle zapovjedio Timoteju. „Ustraj u tome! Jer to vršeći, spasit ćeš i sebe i one koji te slušaju” (1. Tim. 4,16).
2. Pastori traže probuđenje kroz molitvu
„Naravno, propovjednik se iznad svega ističe kao čovjek molitve”, napisao je Charles Spurgeon. „Kad bi se on molio poput prosječnog kršćanina bio bi licemjer. On se moli više od prosječnog kršćanina, jer bi inače bio diskvalificiran u službi koju je preuzeo”.
Probuđenje dolazi putem molitve. Proučite bilo koji povijesni period crkvenog probuđenja i otkriti ćete kako je centralna aktivnost molitva – javna i privatna. Trebamo propovjednike koji navještaju Isusa Krista s poštovanjem i hrabrošću. Trebamo ljude koji gore žarom koji dolazi od Kristove rasplamsane ljubavi. Čeznemo za ljudima koji razotkrivaju tajne grijeha u zajednici i vode ju ka utjesi u evanđelju. Trebamo anđeoske službenike koji sjaje težinom vječne slave. Međutim, ako ne zatražimo, nećemo ni primiti.
Prije nego što čovjek može postati propovjednikom Isusa Krista, on mora biti čovjek molitve.
Molitva je jedna polovina naše službe, i ona omogućava drugoj polovini, propovijedanju, životvornost i moć. Ljudi nikada neće uspjeti u propovijedanju, ako ne mole gorljivo.
3. Pastori traže probuđenje kroz propovijedanje
Čeznemo za propovjednicima koji cijene blago naviještanja Isusa Krista. Kakva li samo slava leži u vjernom propovijedanju! Bog koristi sasvim uobičajene načine ne bi li probudio ona hladna, okorjela i bešćutna srca, kako bi ona mogla početi disati u milosti vjere. Propovijedanje je poput kočije koja pronosi Krista do srca grešnika. Bog, koristi duhovni mač kako bi napao vrata pakla i uništio sotonske utvrde. Sunce pravde (Mal. 4,2) sviće nad zemljom po Njegovoj objavljenoj riječi da otvrdne glinena srca i otopi ledene duše. Propovijedanje uvjerava, osvjetljava, opominje, ohrabruje i oživljuje dušu.
Mladi propovjednici moraju naučiti što znači naviještati evanđelje nepokolebljivom logikom i rječitim razlaganjem. Propovjednici ne trebaju samo propovijedati o Kristu; trebaju propovijedati Krista. Kao što je Martyn Lloyd-Jones objasnio „trebamo propovijedati evanđelje, a ne propovijedati o evanđelju. To je vrlo bitna razlika, riječima neobjašnjiva, a ipak iznimno važna”.
4. Pastori traže probuđenje kroz ustrajnost
Prva tri načina na koja se pastoralna služba povezuje s probuđenjem su ključna i vjerojatno predvidljiva. Međutim, četvrta i posljednja karakteristika je često zaboravljena.
Misija je plašt koji Krist stavlja na ramena svojih službenika; težak je to teret. Pastorstvo je u isto vrijeme uzbudljivo i iscrpljujuće. Pa tako, u procesu pripreme studenata za pastorsku službu, molimo ne samo da budu spremni za pobožnost, molitvu i opremljeni za propovijedanje, već i da budu spremni ustrajati.
Naš Spasitelj nije bio sramežljiv u svojoj službi. On nikada nije propustio priliku da bude na usluzi izgubljenim i umornim dušama. Apostol Pavao je hodio tim istim putem u svojoj službi. Uz neustrašivu ustrajnost, on je bio „pritisnuti, ali ne pritiješnjeni; dvoumeći, ali ne zdvajajući; progonjeni, ali ne napušteni; obarani, ali ne oboreni” (2.Kor. 4,8-9).
Zadaća Kristovog službenika je rasti u pobožnosti, biti vjeran u molitvi i propovijedanju te očuvati se kroz kušnje kako bi prezentirao Isusa Krista dušama i pripremio Božju djecu za to da dobro žive i spremni umru.
Poučavati novu generaciju pastoralnoj teologiju znači pozivati ih u Kristovu radost koja je njihova snaga (Neh. 8,10). Bez Isusa Krista, Gospodinovi službenici su nemoćni (Iv. 15,5). Tako i mi obučavamo studente za spremnost u Gospodinu, spremnost za predati svoj mentalni, emocionalni i duhovni život crkvi. Zato težimo ka tome da usmjerimo studente na ovaj stih „Tako smrt djeluje u nama, život u vama” (2.Kor. 4,12).
Zadaća Kristovog službenika je rasti u pobožnosti, biti vjeran u molitvi i propovijedanju te očuvati se kroz kušnje kako bi prezentirao Isusa Krista dušama i pripremio Božju djecu za to da dobro žive i spremni umru. Takvu vrstu oživljene pastoralne službe i mi želimo imati, neovisno da li je riječ o učionici, propovjedaonici ili uz krevet.
Used with permission from the Gospel Coalition.
Izvor: https://www.thegospelcoalition.org/article/revival-pastoral-task/
