Definiranje crkve
Svaka generacija muči se s osmišljavanjem potpuno biblijske definicije crkve. Prethodne generacije definirale su crkvu kroz crkvenu hijerarhiju, dok su drugi svoju karakterizaciju crkve oblikovali prema njenoj jasnoj odvojenosti od svijeta. Danas često griješimo definirajući crkvu kao puku organizacijsku društvenu strukturu. Pronalaženje točne definicije zahtjeva od nas da promotrimo u beskrajnu prošlost kada je crkva prebivala u umu i srcu trojedinog Boga.
Nema definicije crkve koja više proslavlja Boga od one koja je utemeljena na beskrajnom djelu Oca, Sina i Duha. Crkva nije trinitarianska zamisao koja je došla nakon što su Adam i Eva sagriješili u vrtu – upravo suprotno. Crkva je usredotočeno područje gdje su sva Božja prisutnost, njegova obećanja i svrhe otkriveni i zauvijek ostvareni. Crkva je središnje tijelo gdje su sva Božja milost, oproštenje i ljubav objavljeni i neizmjerno uživani. Riječima pastora i teologa Jonathana Edwardsa iz osamnaestog stoljeća, cijeli svijet je stvoren kako bi „vječni Sin Božji mogao steći nevjestu“.[1]
Dar ljubavi Sinu
Ostavljeni smo bez riječi kada pokušavamo objasniti ljepotu Božju. David govori kako bi mogao provesti cijeli svoj život gledajući ljepotu Gospodina (Ps 27,4). Asaf se pridružuje Davidu u njegovom divljenju savršenoj Božjoj ljepoti: „Sa Siona predivnog Bog zablista“ (Ps 50,2). Božja ljepota i ljupkost blistaju najsjajnije kroz biblijski koncept slave. Mojsije je iskusio tu slavu kada je Bog prošao pored njega, otkrivajući samo dio raskoši svoje slave (Iz 33,12-23). Kada je Božja slava ispunila hram, svećenici nisu mogli izvršavati svoju službu (2 Ljet 5,14). Petar, Jakov i Ivan postali su kao mrtvi kada je Božja slava zasjala pred njima kada se Isus transformirao pred njima (Mt 17,1-8).
Jonathan Edwards opisuje ljepotu stvorenja kao puki odsjaj Boga, koji je savršena fontana sve istinske ljepote. Edwards je prepoznao Božju ljepotu kao diferencirajuće svojstvo samog Boga: „Bog je Bog, i izdvojen je od svih drugih bića, uzvišen je nad njima, ponajviše zbog njegove božanske ljepote, koja je beskrajno različita od sve ostale ljepote“.[2] Božja ljepota proizlazi direktno iz njegovog bića i najveći izraz Božje ljepote je njegov Sin, Isus Krist. Apostol Pavao potvrđuje Isusa kao „sliku Božju“ (2 Kor 4,4). Prema tome, vidjeti Isusa znači vidjeti Boga, čuti Isusa znači čuti Boga, poznavati Isusa znači poznavati Boga. Opet, u Kološanima 1,15 Pavao klasificira Isusa kao „sliku nevidljivog Boga“. Pisac Hebreja ponavlja isti jezik: „On, koji je odsjaj Slave i otisak Bića njegova“ (Heb 1,3). Kako je slava definirajuća karakteristika Božjeg bića, ta ljepota koja sija iz Boga također sija i iz Isusa, jer je Isus vidljivo utjelovljenje Božje blistave slave.
Prema Edwardsu, Isus Krist je kraj za koji je Bog stvorio svijet i način kako Bog jasno iskazuje svoju predivnu ljubav grešnim stvorenjima – tebi i meni. Iskazivanje te božanske ljubavi je odabir nevjeste za Krista kako bi i ona mogla isijavati ljupkost svog mladoženje. Edwards smatra, „Krist je božanska mudrost, tako da je svijet napravljen da bi zadovoljio božansku ljubav koju izražava Krist, ili da zadovolji ljubav koja je u Kristovu srcu, ili da pruži nevjestu Kristu – ta stvorenja koja mudrost izabire za objekt božanske ljubavi kao Kristovu izabranu nevjestu.“[3] Kako bi iskazao svoju vječnu ljubav prema Kristu, Bog mu daje nevjestu, crkvu. Crkva je dar od Boga njegovom Sinu “kako bi zajedničke radosti između nevjeste i mladoženje bile kraj sveg stvorenja.”[4]
Kada Krist gleda s ljubavlju na svoju nevjestu, Crkvu, on gleda odraz vječne slave i beskrajne ljubavi svoga Oca, koji je primarna fontana iz koje teče sva istinska slava. Kao što je Crkva slavni dar ljubavi Boga Oca Sinu Kristu, tako i Crkva, kao Kristovo tijelo, odražava tu trinitarijansku ljubav i ljepotu prema svijetu. Od Kristova uznesenja Bogu zdesna, nema veličanstvenijeg dokaza Božje savršene ljepote, slave, ljubavi i ljupkosti u ovom svijetu od njegove crkve.
Dar ljubavi crkvi
Kako je crkva dar ljubavi od Oca za Sina, Duh Sveti je Sinov dar Crkvi. Kako bi utješio svoje utučene učenike, koji su upravo saznali da će ih Isus uskoro napustiti, on im obećava „Pomoćnika“. Isus kaže: „Branitelj – Duh Sveti, koga će Otac poslati u moje ime, poučavat će vas o svemu i dozivati vam u pamet sve što vam ja rekoh” (Ivan 14,26). Grčka riječ koja se ovdje koristi za Duha Svetog je parakletos, što znači „onaj koji je pozvan da bude uz drugoga, posebno da bude pomoć i potpora“. Sama riječ otkriva sveobuhvatnu ulogu Duha unutar tijela Kristova. On je naš Pomoćnik, Zagovornik, Suradnik, Odvjetnik, Tješitelj, Savjetnik, i Branitelj.
Koju ljubav Isus ima za crkvu! On je ne ostavlja samu i prepuštenu vlastitim sredstvima, otkrićima, kreativnošću ili pameću. Iznenađujuće, on kaže: „bolje je za vas da ja odem“ (Ivan 16,7). Skoro pa možemo čuti kako učenici oplakuju njegove riječi ako pozorno slušamo. „Kako bi moglo išta biti dobro u tome da nas ostaviš, Isuse?“ Petar je bio tako uporan u svojoj odluci da ih Isus neće napustiti da je povukao Isusa na stranu, dalje od drugih i ukorio ga (Matej 16,21-23). Da, učenici imaju zastrašujuć i naizgled nesavladiv zadatak da hodaju po Isusovim stopama i nastavljaju njegovu službu na svijetu. Naviještanje evanđelja narodima, organizacija Crkve, poučavanje vjernika, briga za siročad i udovice, i sve ostalo – „Ne možeš nas napustiti, Isuse! Kako bismo mi trebali izvršiti ovo sve?“ U ljubavi i tješiteljskoj brizi za svoje učenike, on im kaže: „Moj Otac dat će vam Pomoćnika“. Isus toliko voli svoju crkvu da joj daje Duha Svetog, koji je dovoljan da te opremi i osnaži za izvršenje svakog dijela službe koja okreće svijet naglavačke na koju je Isus pozvao svoju crkvu.
Dar ljubavi svijetu
Prekrasna ljubav koja je toliko jasna između Oca, Sina i Duha Svetog u stvaranju, odabiranju i održavanju Crkve stvara više od obične zemaljske organizacije. Umjesto toga, crkva je oblikovana u zajednicu ljubavi koja odražava tu istu ljubav koja je karakteristična za Trojedinog Boga. Ova ljubav je najvidljivija u njenom jedinstvu.
Ne moramo dugo čitati Novi zavjet da pronađemo gdje Isus govori o jedinstvu njegove nevjeste. Sadržaj njegove svećeničke molitve u Ivanu 17 obiluje molbama o jedinstvu. On moli za vjernike „da svi budu jedno kao što ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu da svijet uzvjeruje da si me ti poslao“ (Ivan 17,21). Jedinstvo njegovih ljudi daje besprijekorno svjedočanstvo da je on Sin Božji. Ne samo da moramo biti jedno, nego moramo biti „savršeno jedno“. U 23. stihu, Isus moli: „ja u njima i ti u meni, da tako budu savršeno jedno da svijet upozna da si me ti poslao i ljubio njih kao što si mene ljubio“. Nastavak na božansko trinitarijansko jedinstvo – „ja u njima i ti u meni“ –naredba je da vjernici moraju odražavati takvo jedinstvo savršenim. Ovo savršeno jedinstvo je vezano u Očevom izražaju ljubavi prema Sinu i Sinovoj objavi ljubavi prema Crkvi kroz Duha Svetog. Prema tome, savršeno jedinstvo njegovog naroda je izvanredno svjedočanstvo o autentičnosti ljubavi koja je izražena unutar božanskog Trojstva. Kao zajednica ljubavi, crkva je zajednica evanđelja koje ispravno odražava Božju ljubav kroz Krista grešnim stvorenjima.
Bez tog jedinstva, svijet će vrlo vjerojatno crkvu vidjeti kao ljudsku organizaciju koja je kreativno osmišljena, a ne kao tijelo božanskog porijekla. U Ivanu 17, Isus moli da kada svijet vidi Crkvu, da ne vidi organizaciju stvorenu ljudskom rukom, već božanski organizam stvoren od Boga. U tom rastućem jedinstvu je ljepota crkve. Samuel J. Stone je to dobro napisao u svojoj veličanstvenoj himni, “Jedini temelj Crkve“,
Ipak, ona na zemlji ima savez
s Bogom koji je Tri u Jednom
i tajanstveno slatko zajedništvo
s onima čiji je počinak osvojen.
Crkva je jedno s „Bogom koji je Tri u Jednom“, i mi odražavamo na van ljepotu i ljubav koje teku unutar Trojstva. Crkva je zajednica ljubavi „jer on nas prije uzljubi“ (1 Iv 4, 19).
This article was translated by permission from the original English article published by Crossway.
Izvor: The Trinity Transforms the Church into a Community of Love
[1] Jonathan Edwards, „The Church’s Marriage to Her Sons, and to Her God,“ u Sermons and Discourses, 1743–1758, ur. Wilson H. Kimnach, svezak 25. u The Works of Jonathan Edwards (New Haven, CT: Yale University Press, 2006), 187.
[2] Jonathan Edwards, Religious Affections, ur. John E. Smith, svezak 2. The Works of Jonathan Edwards (New Haven, CT: Yale University Press, 1959), 298.
[3] Jonathan Edwards, Writings on the Trinity, Grace, and Faith, ur. Sang Hyun Lee, svezak 21. u The Works of Jonathan Edwards (New Haven, CT: Yale University Press, 2003), 142.
[4] Jonathan Edwards, „Miscellanies“, 271, u The Miscellanies, Entry Nos. a–z, aa–zz, 1–500, ur. Thomas A. Schafer, svezak 13. u The Works of Jonathan Edwards (New Haven, CT: Yale University Press, 1994), 374.
