Ponovimo što smo do sada zaključili. Svi mi tražimo svrhu i vrijednost u životu. Pokušavamo dokučiti tko smo i gdje pripadamo. Svatko od nas ima potrebu znati da je važan. Ljudi svoju vrijednost traže na svakakvim mjestima: u stvarima što posjeduju, ili u svom izgledu, ili u svojim sposobnostima. Ništa od ovoga nije samo po sebi loše. Samo što to nije dovoljno čvrst, stabilan i trajan temelj kako bismo cijeli svoj život gradili na tome. Ako se uzdamo da će nam ijedna od ovih stvari pokazati tko mi jesmo i zašto vrijedimo, one će nas redovito iznevjeriti. Ostat ćemo iscrpljeni i razočarani. A što nas to neće iznevjeriti?
Mnogi će ti reći da vjeruješ sebi, zaviriš u svoje srce i slijediš svoje najdublje osjećaje. Ali i ovo je slijepa ulica jer se naši najdublji osjećaji stalno mijenjaju, međusobno su proturječni i mnoge od njih zapravo nije dobro slijediti. Jednako je velik problem i jednako je nepredvidivo pokušavati svoju vrijednost nalaziti u prihvaćanju drugih ljudi. Potrebno nam je nešto veće od nas sâmih, veće od ljudi, ono što će nas usmjeravati i voditi. I tako dolazimo do Boga. Više od tisuću godina prije negoli je Pavao u pismu Korinćanima napisao kako je pronašao identitet u Bogu, njegovi davni preci, Izraelci, nedavno su bili pobjegli iz ropstva u Egiptu. Podigli su šatore u podnožju brda Sinaj i, s obzirom da su bili Božji narod, Bog im je dao niz zakona po kojima je želio da žive. Prvi zakon što im je dao glasio je ovako:
„Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.“ (Izl 20,2-3)
Božja poruka narodu jednim dijelom znači: Nemojte štovati Ozirisa, Izidu, Horusa niti bilo koje drugo lažno božanstvo koje su štovali vaši robovlasnici u Egiptu. Nemojte štovati Baala ni Aštartu niti ijedno drugo lažno božanstvo koje se štuje u zemlji u koju vas vodim. Ja sam jedini pravi Bog i vi ste moj narod. Zato štujte mene. Ali ta zapovijed znači i puno više. Kad Bog kaže: „Nemojte imati drugih bogova uz mene“, zapravo im govori da ne smiju poštivati nikoga i ništa više nego što poštuju njega. Umjesto traženja najdubljeg značenja, svrhe te životne sigurnosti u novcu, ili stvarima, ili izgledu, ili sposobnostima, ili prijateljima, ili obitelji, ili u bilo čemu drugom, Bog želi da sve to traže u njemu.
To na prvu izgleda odbojno. Je li Bog stvarno toliko usamljen i nesiguran i očajnički želi pozornost? Je li zaista toliko sebičan da misli kako bi svi morali mariti samo za njega? Zapravo ne. Bog svom narodu nije dao ovo pravilo zato što treba nešto od njih, nego zato što zna kako je to najbolje za njih. Naravno, Bog apsolutno zaslužuje ljubav svoga naroda. Ali nije im naredio da ga vole zato što to njemu treba, nego zato što to treba njima. Mnogo naraštaja kasnije jedan drugi pripadnik Božjeg naroda promišljao je o zakonima što im je Bog dao i došao do ovoga neočekivanog zaključka:
„Živjet ću sasvim slobodan jer sam tvoje pouke slijedio.” (Ps 119,45 SHP)
Kaže da njegova sloboda proizlazi iz toga što dopušta Bogu upravljati njegovim životom, voditi ga i pokazati mu kako najbolje živjeti. Obično mislimo da je sloboda suprotno od pridržavanja pravila. Ali Bog kaže da prava sloboda dolazi kad njemu pustimo da upravlja i vodi nas. To na prvi pogled izgleda naopako. Ali kad bolje razmislimo, svjesni smo da je to istina u mnogim drugim područjima života.
Umjesto traženja najdubljeg značenja, svrhe te životne sigurnosti u novcu, ili stvarima, ili izgledu, ili sposobnostima, ili prijateljima, ili obitelji, ili u bilo čemu drugom, Bog želi da sve to tražiš u njemu.
Uzmimo, na primjer, san. Kako bi tvoje tijelo ostalo zdravo, potrebna mu je značajna količina sna svake noći. Ako želiš, možeš zanemariti tu činjenicu. Možeš u sebe ulijevati kavu i energetske napitke, pljuskati se po licu svaki put kad ti se oči počnu sklapati, ali to neće dobro završiti. Postupiš li kako se tebi prohtije i svom tijelu uskratiš san, privremeno ćeš imati dojam slobode, ali na kraju će ti to uništiti slobodu. Uništit će te i fizički i mentalno jer je tvoje tijelo stvoreno s potrebom za snom.
Isto je s hranom. Tvoje tijelo treba pravilnu prehranu kako bi dobro funkcioniralo. I u ovom slučaju možeš zanemariti tu činjenicu ako želiš. Život na burgerima i krumpirićima na početku izgleda kao sloboda, ali na kraju će te uništiti. Takva prehrana poremetit će cijeli tvoj organizam jer je tvoje tijelo stvoreno za pravilnu prehranu. Dugoročno, do zdravlja i slobode nećeš doći ignorirajući ono što ti je potrebno za život. Doći ćeš do njih ako prihvatiš stvarnost. Stvoren si s potrebom za snom što te obnavlja. Stvoren si s potrebom za kvalitetnom hranom što te krijepi i puni energijom. Bog kaže kako si na jednom dubljem nivou stvoren s potrebom za njegovom ljubavlju, brigom i vodstvom što ti pruža dobar život. Bog je taj koji te stvorio. Zato potraga za odgovorom na pitanje tko je On i tko si ti idu ruku pod ruku.
Pokušaji izmišljanja svoga identiteta toliko su naporni zato što nismo stvoreni za izmišljanje svoga identiteta. Tvoj pravi identitet i vrijednost nije nešto što trebaš stvoriti, zaraditi ili nekako sam skrpati. To je nešto što ti daje Bog. On će ti pomoći otkriti tvoj identitet i vrijednost ako ga staviš u središte svog života. Bog ne traži od tebe odbacivanje tvoje slobode i slijeđenje njega. On traži da ga slijediš kako bi te uveo u slobodu, u pravi život, značenje i svrhu za koju te stvorio. Premda ti se možda čini kao da Bog kaže: Voli mene više, a svoje prijatelje, obitelj i svoj život manje, to uopće nije tako. On želi upravo suprotno. Kad Boga stavimo na prvo mjesto, kad mu dopustimo da ispuni naše živote ljubavlju, radošću, značenjem i svrhom za kojom svi tragamo, On zna da ćemo biti sposobni svoje prijatelje i obitelj voljeti puno više nego što bismo ih mogli voljeti bez njegove pomoći.
Kad Boga stavimo na prvo mjesto, tek ćemo tada biti slobodni pronaći onaj „zdravi balans“ što je spominjala moja prijateljica. Moći ćemo uživati u novcu, postignućima i svim dobrim darovima što nam Bog daje, i nećemo postati opsjednuti njima. Božji poziv da odaberemo njega kao najvažnijega u životu, zapravo je poziv na putovanje na kojem ćemo postati istinski svoji, potpuno slobodni, koliko god mi mislili suprotno.
Preuzeto iz knjige Chrisa Morphewa Tko sam i zašto vrijedim?, str.31-36.
