Duhovne opasnosti zemaljskog uspjeha
Neka od najmračnijih, neodoljivih iskušenja dolaze nakon blagoslova. Dok uživamo svime opskrbljeni, u proboju ili pobjedi, bilo u životu, poslu ili službi, naša duhovna obrana često popusti. Možemo posustati. Možemo početi zanemarivati discipline i odnose koji su nas držali blizu Isusa i ovisnima o njemu. Patnja, u usporedbi, često ima suprotan učinak. Patnja istovremeno podiže našu obranu (budnost) i baca nas na koljena (poniznost). Patnja nas oslobađa samodostatnosti i uklanja sjaj zemaljskih užitaka i prepuštanja. Patnja često čini duhovnu i vječnu stvarnost živopisnijom i opipljivijom, stavljajući hitnost zemaljskog života u bolju perspektivu i fokus.
Neka od najmračnijih, neodoljivih iskušenja dolaze nakon blagoslova.
Ali blagoslov, ironično, može otupiti naša duhovna osjetila i iscrpiti naše duhovne odlučnosti. I može nas otvoriti novim i suptilnim iskušenjima. Moćni ljudi upadaju u ovu zamku, kako vidimo u povijesti Svetog pisma. Kralj David, na primjer, pobijedio je svoje desetke tisuća srcem poput Božjeg, samo da bi se potom urušio pred tuđom ženom dok je uživao u udobnosti i plijenu svojih pobjeda. Nevolje i ranjivost pećina izvukle su iz njega ono najbolje, dok je luksuz njegove palače otkrio najgore. Međutim, pad još jednog kralja pruža jedinstveno prosvjetljujuću (i opominjuću) kartu neuspjeha usred blagoslova.
Iluzija snage
Na početku 4. poglavlja Knjige o Danielu, naši duhovni alarmi trebali bi glasno zvoniti: „Ja, Nabukodonozor, življah mirno u svojoj kući i sretno u svojoj palači“ (Daniel 4,1). Nabukodonozor je na svoje oči svjedočio kako Bog spašava trojicu ljudi iz užarene peći, što je navelo tog ponosnog kralja poniziti se i pokloniti Bogu (Daniel 3,28–29). Takvo iskustvo trebalo je izazvati trajno strahopoštovanje i budnost protiv njegove prijašnje arogancije, ali umjesto toga, nalazimo kralja kako se izležava u samozadovoljstvu, dopuštajući da luksuz njegovog kraljevstva hrani i miluje njegov ponos. Stoga Bog pokušava probuditi njegovu dušu snom (Daniel 4,2).
Nijedan čarobnjak ili astrolog nije mogao shvatiti zastrašujući san – divovsko, lijepo i plodno stablo koje je iznenada posječeno. I tako Nabukodonozor poziva Daniela, koji je već prije protumačio njegove snove (Daniel 2,27-28). Ovaj novi san je preintenzivan i uznemirujući, čak i za Daniela (Daniel 4,16). Upozorava kralja: „To si ti, o kralju, koji si velik i moćan, veličina ti se povećala i dosegla do neba, a tvoja vlast do krajeva zemlje“ (Daniel 4,19). Bit ćeš posječen. Bit ćeš protjeran sa svog prijestolja i iz svog doma. Izgubit ćeš razum, saginjući se jesti travu poput životinje (Daniel 4,22). I ovo katastrofalno ludilo mučit će te godinama. Nabukodonozor je bio silno blagoslovljen, s bogatstvom i moći kakve u to vrijeme nije imao nitko na svijetu, a ipak je blagoslov za njega postao prokletstvo. „Zato, kralju“, moli ga Daniel, „neka ti bude mio moj savjet: iskupi svoje grijehe pravednim djelima i svoja bezakonja milosrđem prema siromasima, da bi ti potrajala sreća“ (Daniel 4,24).
Kako ne odgovoriti na blagoslov
Kralj Nabukodonozor već je dvaput bio ponižen i priznao je Danielu: „Zaista, vaš je bog Bog nad bogovima i gospodar nad kraljevima“ (Daniel 2,47). Sa svime što je sada spoznao i vidio, dok se udobno izležavao u svom domu, kako će odgovoriti na ovo novo i strože upozorenje? Kad je nekoliko mjeseci kasnije šetao krovom svoje palače, divio se samom sebi,
Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih da mi bude kraljevskom prijestolnicom – snagom svoje moći, na slavu svoga veličanstva? (Daniel 4:27)
Ako želite recept kako ne reagirati na blagoslov i uspjeh, ne tražite dalje od sljepoće i ludosti ponosa ovog čovjeka. Sastojci ovog recepta su upozorenja svakome od nas za dane kada Bog bude davao uspjeh djelima naših ruku.
Ponos
Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih… Ponos prima Božji blagoslov kao nešto zarađeno i zasluženo. Poput Nabukodonozora, ponos gleda na obitelj koju imamo, posao koji imamo, ugled i utjecaj koji imamo, službu koju imamo i tiho si govori: Pogledaj što sam izgradio. Ponos rasplamsava aroganciju i mazi nesigurnost. „Naravno da bi ti Bog sve ovo dao. Kako ne bi? Pogledaj kakav si strateg, kako elokventan, marljiv i karizmatičan.“
Poniznost vidi svaki napredak ili providnost, svaki uspjeh ili stručnost onime što to zapravo jest: dar. „Nitko ne može sebi uzeti ništa“, mudro kaže Ivan Krstitelj, „ako mu nije dano s neba“ (Ivan 3,27; Jakovljeva 1,17). Niti jednu stvar. Ništa dobro što imate ili činite u konačnici ne dugujete sebi, nego Bogu.
Samodostatnost
Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih… snagom svoje moći… Samodostatnost prima Božji blagoslov kao dokaz vlastite snage i sposobnosti. Grešni impuls se svakako preklapa s (i ukorijenjen je u) ponosu, ali primijetite kako proviruje u kraljevim riječima: snagom svoje moći. On ne samo da preuzima zasluge, već se hvali sobom – ne samo svojom moći, već snagom svoje moći. Vidio je Boga, svojim očima, kako spašava trojicu ljudi iz užarene peći, a ipak se i dalje razmeće s onim malim što može učiniti. Suprotno tome, oni koji su okusili Božju milost u Isusu razvijaju alergiju na hvalisanje. Kad dođe blagoslov, umjesto toga kažu, s Pavlom: „Milošću Božjom jesam što jesam i njegova milost prema meni ne bijaše zaludna; štoviše, trudio sam se više nego svi oni – ali ne ja, nego milost Božja sa mnom“ (1. Korinćanima 15,10). Oni naporno rade, ali zasluge pripisuju Bogu. „Što imaš da nisi primio? Ako si primio, što se hvastaš kao da nisi primio?“ (1. Korinćanima 4,7; 1. Ljetopisa 29,14).
Samodopadnost
Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih da mi bude kraljevskom prijestolnicom – snagom svoje moći…Samodopadnost prima Božji blagoslov kao opravdanje za sebičnost. Kad Nabukodonozor pogleda na Babilon, vidi kraljevsku prijestolnicu – mjesto ugode i zadovoljstva za kralja, za sebe samoga. Cijeli svoj svijet vidi kao sredstvo za ispunjavanje vlastitih žudnji. Gledali smo kako ovakav način razmišljanja kvari i uništava službu za službom, zar ne? Koliko se pastora ili vođa uzdiglo i na kraju iskoristilo svoj utjecaj da bi služili sebi (gubeći pritom svoj ugled)?
Poniznost vidi svaki napredak … onime što to zapravo jest: dar.
Milost, s druge strane, prima blagoslov kao priliku za ljubav. „Jedni druge poslužujte“, Petar naređuje blagoslovljenima, „svatko po primljenom daru – kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti!“ (1 Petrova 4,10). Pavao također piše: „Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima.“ (Galaćanima 5,13). Ponizni uče slijediti Isusa, koji je koristio svoju moć i položaj da uzdiže druge, čak i kada je to značilo poniziti sebe „do smrti, čak i smrti na križu“ (Filipljanima 2,8). U Kristu nas Bog blagoslivlja tako da smo opremljeni i motivirani blagoslivljati druge (2 Korinćanima 1,3–4).
Hvalisanje
Nije li to taj veliki Babilon što ga ja sagradih da mi bude kraljevskom prijestolnicom – snagom svoje moći, na slavu svoga veličanstva? Hvalisanje prima Božji blagoslov i klanja se samom sebi. Nabukodonozor je gledao na ono što je Bog dao – ono što je Bog omogućio da se izgradi i napreduje – i sve je to zamijenio za vlastitu slavu. Dok su mudri pjevali: “Nebesa slavu Božju kazuju, naviješta svod nebeski djelo ruku njegovih” (Psalam 19,1), kralj se također zaustavio kako bi se divio: “Gle, kako sam ja veličanstven.” Kasniji kralj bit će pogubljen zbog istog grijeha (Djela 12,23).
Mogli bismo smatrati Nabukodonozora čudnom i tragičnom anomalijom da nismo okusili isto iskušenje u nekom trenutku u svojoj obitelji, poslu ili službi. Da se nismo hvalili ovim postignućem ili onim posjedom, ovim dobrim djelom ili tom mudrom riječju. Koliko smo često, bismo li to ikada izgovorili naglas, zastali da se na trenutak okrijepimo u lažnom osjećaju vlastite veličanstvenosti? Opet, milost se klanja, ali nikada ne klanja sebi i nikada nema iluzija o vlastitoj veličini. Milost rado pjeva: „Ne nama, o Jahve, ne nama, već svom imenu slavu daj zbog ljubavi i vjernosti svoje!“ (Psalam 115,1). Bogobojazni služe, rade i ljube „snagom koju daje Bog da se u svemu slavi Bog po Isusu Kristu, komu slava i vlast u vijeke vijekova! Amen“ (1. Petrova 4,11).
Dakle, jedete li ili pijete, uspijevate li ili ne uspijevate, doživljavate li obilje ili oskudicu, sve činite- i primajte sve – na slavu Božju (1. Korinćanima 10,31). Odbijte glupo zavođenje koje je srušilo kralja Nabukodonozora i uživajte u zadovoljavajućoj i ispunjavajućoj nagradi spoznaje da je sve što imamo i sve što činimo od Boga, kroz Boga i za Boga.
Used with permission from Desiring God.
Izvor: https://www.desiringgod.org/articles/blessing-can-become-a-curse
