„Sve što čine čine zato da ih vide ljudi. Zato raširuju svoje zapise i produljuju svoje rese. Vole pročelje na gozbama, prva mjesta u sinagogama, pozdrave na javnim mjestima i da ih ljudi nazivaju ‘rabbi’“. (Mt 23,5-7)
Svrab ponosa žudi da ga pogrebe samozadovoljstvo. To jest, ako svoja zadovoljstva dobivamo iz osjećaja da smo sami sebi dovoljni, nećemo biti zadovoljni a da drugi ne gledaju i ne plješću našoj samodostatnosti.
Otuda Isusov opis farizeja u Matejevu evanđelju 23,5-7.
To je ironično. Samodostatnost bi trebala osloboditi ponosnu osobu potrebe da je drugi uzdižu. To znači riječ „dostatnost“. No očigledno je da postoji praznina takozvane samodostatnosti.
Čovjek nikad nije bio dizajniran tako da zadovolji sebe ili da se osloni na sebe. To nikada ne može biti dovoljno. Mi smo slika Božja, ali ne Bog. Mi smo sjene i jeka. Zato će uvijek postojati praznina u duši koja pokušava biti zadovoljena ljudskim sredstvima.
Ta isprazna žudnja za pohvalom drugih signalizira neuspjeh ponosa i odsustvo vjere u Božju neprekidnu milost. Isus je vidio užasne posljedice toga svraba za ljuskom slavom. Govorio je o tome u Ivanovu evanđelju 5,44: „Kako možete vjerovati vi koji primate slavu jedan od drugoga, a ne tražite slave koja dolazi od jedinog Boga?“ Odgovor je – ne možete. Svrab za slavom koja dolazi od drugih ljudi čini vjeru nemogućom. Zašto?
Zato što je vjera zadovoljena svime onime što je Bog za vas u Isusu. I ako naginjete dobivanju zadovoljstva svog svraba grebanjem tuđim pohvalama, okrenut ćete se od Isusa.
Ali ako biste se okrenuli od sebe kao izvora svog zadovoljstva (pokajanje), i došli Isusu kako biste dobili uživanje svega što Bog ima za nas u Njemu (vjera), tada bi svrab bio zamijenjen izvorom vode koja struji u život vječni (Iv 4,14).
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/look-to-jesus-for-your-joy
