Pošto otpjevaše psalme, iziđoše na Maslinsku goru. (Mk 14,26)
Možete li čuti Isusa kako pjeva?
Je li on bas ili tenor? Kakav je bio Njegov glas? Je li imao jasan, kristalan sluh?
Je li zatvorio svoje oči i pjevao svome Ocu? Ili je gledao u oči svojih učenika i osmjehivao se njihovu dubokom prijateljstvu?
Je li on inače vodio pjesmu?
O, jedva čekam čuti kako Isus pjeva! Mislim da bi planeti iskočili iz orbita ako bi podigao svoj prirodan glas u našem svemiru. Ali, imamo kraljevstvo koje se ne može poljuljati; zato, Gospodine, dođi i pjevaj.
Ne može biti drugačije nego da je kršćanstvo vjera koja pjeva. Osnivač je pjevao. On je naučio pjevati od svog Oca. Sigurno je da su pjevali zajedno od vječnosti.
Biblija kaže da je svrha pjesme „da se čuje i gromko odjekuje radosno pjevanje“ (1 Ljet 15,16). Nitko u svemiru nema više radosti od Boga. On je beskrajno radostan. Radovao se od vječnosti u panorami vlastita savršenstva koja se savršeno ogleda u božanstvu Njegova Sina.
Božja je radost nezamislivo snažna. On je Bog. Na Njegovu riječ nastaju galaksije. A kad on pjeva od radosti, više energije se otpušta, nešto što jest postoji u materiji i u kretanju svemira.
Ako je postavio pjesmu da naša srca mogu uživati u Njemu, nije li to zato što zna radost kakvu donosi pjevanje jer ju je sam iskusio?
Mi smo ljudi koji pjevaju jer smo djeca Boga koji pjeva.
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/children-of-a-singing-god
