Mi znamo da smo prešli iz smrti u život, jer ljubimo braću. (1 Iv 3,14)
Biblija ponekad stavlja ljubav kao uvjet sadašnjeg i završnog iskustva buduće milosti. To ne znači da ljubav mora prethoditi vjeri u obećanje. Baš suprotno, znači da vjera u obećanje mora biti tako stvarna da ljubav koju proizvede dokazuje stvarnost vjere.
Stoga je ljubav prema drugima uvjet buduće milosti u smislu da potvrđuje da je primarni uvjet, vjera, iskren. Mogli bismo ljubav prema drugima nazvati sekundarnim uvjetom, što potvrđuje autentičnost primarnog uvjeta vjere.
Vjera vidi Božju slavu u obećanjima buduće milosti i prihvaća sve što obećanja otkrivaju o tome tko je Bog za nas u Isusu. Ovo duhovno razumijevanje i uživanje u Bogu samo je potvrdni dokaz da nas je Bog pozvao da budemo dionici Njegove milosti. Ovaj nas dokaz oslobađa da se usidrimo u obećanju kao da je naše. A naše utvrđivanje na tome obećanju osposobljava nas da ljubimo, što zauzvrat potvrđuje da je naša vjera stvarna.
Svijet očajnički treba vjeru koja spaja dvije stvari: zadivljujuće razumijevanje nepokolebljive božanske Istine, i krajnje praktične, neprekidne snage koja čini oslobađajuću razliku u životu. To je ono što i ja želim. Zato i jesam kršćanin.
Postoji veliki Bog milosti koji veliča vlastitu beskonačnu samodostatnost ispunjavajući obećanja bespomoćnim ljudima koji se pouzdaju u Njega. I postoji snaga koja dolazi od vrednovanja toga Boga, koja ne ostavlja ni jedan kut ni pukotinu života netaknutom. Ona nas osposobljava da ljubimo na najpraktičnije načine.
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/the-powerful-root-of-practical-love
