Bog, Stvoritelj svijeta i svega što je u njemu, on koji je Gospodar neba i zemlje, ne prebiva u hramovima sagrađenim rukom, niti ga poslužuju ljudske ruke, kao da bi trebao nešto od onih koji svima daje životni dah i sve ostalo. (Dj 17,24-25)
Ne proslavljamo Boga tako što ispunjavamo Njegove potrebe, već moleći da On ispuni naše – i pouzdajući se da će odgovoriti.
Evo nas u srcu dobre vijesti kršćanskog hedonizma. Božje inzistiranje da ga tražimo pomoć kako bi dobio slavu (Ps 50,15), uvjerava nas u zapanjujuću činjenicu da se moramo čuvati služenja Bogu i posebno se brinuti da pustimo Njemu da služi nama, inače ga lišavamo slave.
Ovo zvuči čudno. Većina nas misli da je služenje Bogu u potpunosti pozitivna stvar; nismo razmišljali o tome da bi služenje Bogu mogla biti uvreda. Ali, meditiranje o značenju molitve zahtijeva ovakvo razmatranje. Djela apostolska 17,24-25 jasno ovo govore.
Ovo je isto razmišljanje kao u tekstu iz Robinsona Crusoea o molitvi: „Kad bih ogladnio, ne bih ti rekao, jer moja je zemlja i sve što je ispunja… Zazovi me u dan tjeskobe; oslobodit ću te, a ti ćeš me slaviti“ (Ps, 50,12; 15).
Očigledno, postoji način kako služiti Bogu koji ga umanjuje kao potrebitoga našeg služenja. „Sin Čovječji nije došao da mu služe“ (Mk 10,45). Njegov je cilj biti sluga. Njegov je cilj dobiti slavu kao Darovatelj.
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/beware-of-serving-god
