Ona koji čak nije poštedio vlastitog Sina, već ga predao za sve nas, kako nam neće dati sve ostalo s njime? (Rim 6,32)
Jedan od mojih prijatelja, koji je prije bio pastor u Illionisu, prije nekoliko je godina propovijedao grupi zatvorenika u saveznom zatvoru tijekom uskrsnog tjedna. U jednom je trenutku, iznoseći poruku, zastao i pitao muškarce znaju li tko je ubio Isusa.
Neki su rekli da su ga ubili vojnici. Neki da su to bili Židovi. Neki da je to bio Pilat. Nakon tišine, moj je prijatelj jednostavno rekao: „Njegov Otac ga je ubio.“
Prvi dio stiha u Rimljanima 8,32 kaže: Bog nije poštedio vlastita Sina, već ga je predao za sve nas – u smrt. „Njega [Isusa] koji je predan po nepromjenljivoj odluci i predznanju Božjem“ (Dj 2,23). Izaija, 53. poglavlje kazuje to još izravnije: „mi smo držali da ga Bog bije i ponižava… Ali se Jahvi [Ocu!] svidje da ga pritisne bolima“ (Iz 53,4.10).
Ili, kako piše u Rimljanima 3,25: „Njega je Bog izložio da svojom krvi bude Pomirilište po vjeri.“ Baš kao što je Abraham podigao nož na svoga sina Izaka, ali ga potom poštedio jer je tamo bio ovan, rogovima zapleten u grmu; on je bio zamjena.
Bog nije poštedio svog Sina jer je to bio jedini način na koji je mogao nas poštedjeti. Krivnja naših prijestupa, kazna za naše opačine, prokletstvo našega grijeha neizbježno bi nas doveli u propast pakla. Ali Bog nije poštedio svoga Sina, dao ga je probosti za naše grijehe, satrijeti za naše opačine i razapeti za naš grijeh.
Ovaj je stih najdragocjeniji u Bibliji jer je temelj sveobuhvatnoga Božjeg obećanja buduće milosti, da je Sin Božji nosio na svome tijelu svu moju kaznu i svu moju krivnju i svu moju osudu i svu moju sramotu i sve moje nedostatke i svu moju pokvarenost, kako bih ja mogao stajati pred velikim i svetim Bogom, kao onaj kojem je oprošteno, koji je izmiren, opravdan, prihvaćen, da budem korisnik neizrecivih obećanja zadovoljstva za svu vječnost s Njegove desne strane.
