Neka te slave narodi, Bože, svi narodi neka te slave! (Ps 67,4)
Zašto Bog zahtijeva da ga slavimo?
C. S. Lewis:
„Kao što ljudi spontano slave ono što vrednuju, tako nas spontano tjeraju da im se pridružimo u slavljenju toga: ‘Nije li lijepa? Nije li to bilo slavno? Ne misliš li da je to veličanstveno?’
Kad psalmisti govore svima da trebaju slaviti Boga, rade isto što svi ljudi rade kad govore o onome do čega im je stalo. Moja cijela, generalna poteškoća slavljenja Boga ovisila je o mom besmislenom negiranju da je to, ako govorimo o vrhovnoj Vrijednosti, ono u čemu nalazimo zadovoljstvo, i zato si uistinu ne možemo pomoći to ne činiti jer to vrednujemo iznad svega drugog.
Mislim da radosno slavimo ono u čemu uživamo jer slavljenje nije samo izražavanje, već upotpunjava uživanje; na taj se način uživanje konzumira. Zaljubljeni ne govore jedno drugome kako su lijepi samo zbog komplimenta; njihovo uživanje nije potpuno dok se ono ne iskaže.“
To je rješenje! Slavimo ono u čemu uživamo jer uživanje nije potpuno dok se ne iskaže u slavljenju. Kad ne bismo mogli govoriti o onome što vrednujemo i slaviti ono što volimo i veličati ono čemu se divimo, naša radost ne bi mogla biti potpuna.
Zato, ako nas Bog ljubi toliko da želi učiniti našu radost potpunom, ne samo što nam mora dati sebe, On mora i osvojiti slavljenje naših srca – ne zato što to Njemu treba zbog nakupljene slabosti, ili kao nadoknada za neke nedostatke, već zato što nas ljubi i traži puninu naše radosti koja se jedino može pronaći u poznavanju i slavljenju Njega, najveličanstvenijeg od svih bića.
Ako je on uistinu za nas, mora biti i za sebe! Bog je jedino Biće u svemiru kome je potraga za vlastitim slavljenjem krajnji čin ljubavi. Za Njega je samouzdizanje najveća vrlina. Kad sve čini „zbog veličanja svoje slave“, čuva za nas i nudi nam jedinu stvar na svijetu koja može zadovoljiti naše čežnje.
Bog je za nas! A temelj je ove ljubavi da je Bog bio, sada je, i uvijek će biti za sebe.
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/pleased-to-praise