Onoga dana kada dođe da se proslavi u svojim svetima i da pobudi udivljenje u svima koji prigrliše vjeru. Vi ste, naime, povjerovali svjedočanstvu koje smo vam donijeli. (2 Sol 1,9-10)
Ljudi se spotiču o učenje da Bog veliča vlastitu slavu i traži slavljenje svog naroda jer nas Biblija uči da ne budemo takvi. Na primjer, Biblija kaže da ljubav „ne traži svoje“ (1 Kor 13,5).
Kako Bog može biti pun ljubavi, a ipak biti tako krajnje posvećen „traženju svoga“ – slave, veličanja i radosti? Kako Bog može biti za nas ako je tako potpuno za sebe?
Ovo je odgovor koji predlažem: zato što je Bog jedinstven kao sve-slavno, potpuno samodostatno Biće, mora biti za sebe ako će biti za nas. Pravila ljudskosti, koja pripadaju stvorenju, ne mogu se na isti način primijeniti na Stvoritelja.
Ako bi se Bog okrenuo od sebe kao Izbora beskrajne radosti, prestao bi biti Bog. Odrekao bi se beskrajne vrijednosti vlastite slave. S tim bi nagovijestio da ima nešto vrednije izvan Njega. Počinio bi idolopoklonstvo.
To ne bi bio dobitak za nas. Jer, kamo možemo ići ako naš Bog postane nepravedan? Gdje ćemo pronaći Stijenu integriteta u svemiru kad Božje srce prestane krajnje vrednovati ono što je krajnje vrijedno? Kamo ćemo se okrenuti svojim obožavanjem kad je sam Bog napustio tvrdnje da je beskrajno vrijedan i lijep?
Ne, ne okrećemo Božje samouzvisivanje u ljubav zato što tražimo da Bog prestane biti Bog.
Umjesto toga, moramo vidjeti da je Bog ljubav baš zbog toga što neumorno traži slavu svome imenu u srcima svog naroda.
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/god-is-not-an-idolator–2
