Iako su upoznali Boga, nisu mu iskazali ni slavu ni zahvalnost kao Bogu. Naprotiv, postali su isprazni u mislima svojim i njihovo je nerazumno srce potamnjelo. (Rim 1,21)
Kad zahvalnost izvire iz ljudskog srca, gore, prema Bogu, on je uzveličan kao bogat izvor našeg blagoslova. Priznajemo ga kao darovatelja i dobročinitelja, i stoga kao slavnoga.
Ali kad zahvalnost ne izvire u našim srcima, gore,prema Božjoj velikoj dobroti prema nama, to vjerojatno znači da mu ne želimo dati pohvalu; ne želimo ga veličati kao svoga dobročinitelja.
Postoji dobar razlog zašto ljudska bića po prirodi ne žele veličati Boga svojom zahvalnošću ili ga proslavljati kao svoga dobročinitelja. Razlog je taj što ih to odvraća od njihove vlastite slave, a svi ljudi po prirodi vole vlastitu slavu više nego Božju slavu.
U korijenu svake nezahvalnosti je ljubav prema vlastitoj veličini. Jer, iskrena zahvalnost priznaje da smo korisnici nezasluženog nasljedstva. Mi smo bogalji oslonjeni na štaku u obliku križa Isusa Krista. Mi smo paralitičari koji iz minute u minutu žive na respiratoru Božjeg milosrđa. Mi smo djeca zaspala u nebeskim kolicima.
Prirodni čovjek mrzi razmišljati o sebi u ovim usporedbama: nedostojan korisnik, bogalj, paralitičar, dijete. To im otima svu njihovu slavu dajući je Bogu.
Stoga, dok god čovjek voli svoju slavu, nagrade samodostatnosti i mrzi razmišljati o sebi kao o bolesnome zbog grijeha i bespomoćnom, nikad neće osjetiti iskrenu zahvalnost prema istinitom Bogu i tako nikad neće veličati Boga, već samo sebe.
„Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. Nisam došao da zovem pravednike, nego grešnike“ (Mk 2,17).
Isus nema ništa s onima koji inzistiraju na tome da su dobro. On zahtijeva nešto veliko: da priznamo da nismo tako veliki. Ovo je arogantnima loša vijest, ali riječi slatke kao med onima koji su odustali od varanja sebe i samodostatnosti te traže Boga.
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/the-root-of-ingratitude
