Niti je ušao da prinese mnogo puta sam sebe, kao što veliki svećenik svake godine s tuđom krvi ulazi u Svetinju nad svetinjama, jer bi inače morao trpjeti mnogo puta od postanka svijeta. Ali sad, on se samo jedanput zauvijek – u punini vremena – pojavio da svojom žrtvom uništi grijeh. (Heb 9,25-26)
Ne treba uzeti zdravo za gotovo dobrodošlicu za grešnike u nebu.
Bog je svet i čist i savršeno pošten te pravedan. Ipak, cijela Biblije je o tome kako tako veliki i sveti Bog može i uistinu prihvaća zaprljane ljude poput vas i mene u svoju prisutnost. Kako to može biti?
Poslanica Hebrejima 9,25 kaže da Kristova žrtva za grijeh nije bila poput žrtava židovskih velikih svećenika. Oni su u svetište dolazili jednom godišnje sa životinjskom žrtvom za okajanje grijeha naroda. Ali ovi stihovi kažu da Krist nije ušao u nebo „da prinese mnogo puta sam sebe… jer bi inače morao trpjeti mnogo puta od postanka svijeta“ (Heb 9,26).
Da je Krist slijedio uzorak svećenika, morao bi umirati svake godine. A s obzirom na to da grijesi koje treba pokriti uključuju i grijehe Adama i Eve, morao bi početi umrati svake godine od postanka svijeta. No za pisca je ovo nezamislivo.
Zašto? Jer bi to smrt Sina Božjeg činilo slabom i neučinkovitom. Ako se mora ponavljati godinu za godinom kroz stoljeća, gdje bi bila pobjeda? U čemu bismo vidjeli beskrajnu vijednost Sinove žrtve? Nestala bi u sramoti svakogodišnje patnje i smrti.
Sramota je bila na križu, ali to je bila pobjedonosna sramota. „[Isus] podnese križ ne mareći za sramotu te otada sjedi s desnu Božjega prijestolja“ (Heb 12,2).
Ovo je Evanđelje slave Kristove, koji je Božja slika (2.Kor 4,4). Molim se da bez obzira na to koliko ste zaprljani grijehom, vidite svjetlo ove slave i vjerujete.
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/the-triumphant-shame-of-the-cross
