Milošću sam Božjom ono što jesam. A milost koju mi je Bog dao nije bila bez uspjeha. Naprotiv, trudio sam se više nego oni svi; ne ja, nego milost Božja sa mnom. (1 Kor 15,10)
Pavao je shvatio da bi netko mogao krivo protumačiti prvi dio ovog stiha. Zato nastavlja i kaže: „Ne ja, nego milost Božja sa mnom.“
Ovaj tekst ne kaže da je Pavao bio poslušan Kristu iz zahvalnosti za milost koja mu je dana u prošlosti. Kaže da je, u svakom trenutku, buduća milost Božja osposobljavala njegovo djelo.
Je li to stvarno ono što piše? Ne piše li da je samo Božja milost radila s Pavlom? Ne, piše više od toga. Moramo shvatiti značenje riječi: „ne ja“. Pavao želi uzvisiti trenutak-po-trenutak Božje milosti na takav način da je jasno kako on nije odlučujući činitelj ovog djela.
Ali ipak, on je činitelj toga djela: „Trudio sam se više nego oni svi.“ On je radio. Ali je rekao da je to bila Božja milost „s njim“.
Ako spojimo sve dijelove ovog stiha, krajnji je rezultat ovo: milost je odlučujući činitelj Pavlova djelovanja. S obzirom na to da je Pavao također činitelj svog djela, način na koji milost postaje odlučujući činitelj je taj da postaje snaga koja osposobljava Pavlovo djelovanje.
Smatram da ovo znači da, kako se Pavao svakodnevno suočavao s bremenom službe, pognuo je svoju glavu i priznao da, kad ne bi bilo buduće milosti dane za svaki dan njegova djelovanja, on ga ne bi bio sposoban obavljati.
Prisjetio se Isusovih riječi: „Bez mene ne možete ništa učiniti“ (Iv 15,5). Zato se molio za buduću milost za svaki dan, i pouzdao se u obećanje da će doći sa snagom. „Moj će Bog ispuniti u Kristu Isusu svaku vašu potrebu raskošno prema svom bogatstvu“ (Fil 4,19). Zatim je djelovao sa svom svojom moći.
