Tko sije u svoje tijelo, iz tijela će žeti propast, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni. (Gal 6,8)
Vjera ima neutaživ apetit za iskustvo Božje milosti koliko god je to moguće. Stoga, vjera teži rijeci gdje Božja milost teče najslobodnije, to jest, rijeci ljubavi.
Koje će nas druge sile pokrenuti iz naših dnevnih soba zadovoljstva, kako bismo na sebe uzeli neugodnosti i patnju koju zahtijeva ljubav?
Što će nas potaknuti da…
- pozdravimo stranca kad se sramimo?
- odemo neprijatelju i molimo za oproštenje kad se osjećamo nedostojnima?
- odvajamo desetak kad to nikad nismo pokušali?
- govorimo o Kristu svojim prijateljima?
- pozovemo susjede na biblijsko proučavanje?
- idemo u druge kulture s Evanđeljem?
- pokrenemo službu za alkoholičare?
- provedemo večer vozeći kombi?
- uložimo jutro kako bismo molili za obnovu?
Ni jedan od ovih skupih činova ljubavi ne događa se samo tako. Oni su ponukani novim apetitom – apetitom vjere za puninu iskustva Božje milosti.
Vjera se voli oslanjati na Boga i vidjeti kako On čini čuda u nama. Stoga, vjera nas gura u podvodnu struju gdje snaga Božje buduće milosti teče najslobodnije – u struju ljubavi.
Mislim da je to ono što je Pavao mislio rekavši da bismo trebali „sijati u duh“ (Gal 6,8). Po vjeri, trebali bismo sjeme svoje enegrije staviti u brazde u kojima znamo da Duh radi kako bi donio plod – brazde ljubavi.
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/what-moves-you-to-minister