Vjera koja veliča milost

Ne prezirem milost Božju. (Gal 2,21)

Kad sam, kao mali dječak, pao pod val na plaži, osjećao sam da ću u trenu biti odvučen nasred oceana.

Bilo je to zastrašujuće iskustvo. Pokušao sam stati na noge i shvatiti koji je put do gore. Ali nisam mogao, struja je bila prejaka za plivanje, a ja nisam bio baš dobar plivač.

U panici sam pomislio samo jedno: Može li mi itko pomoći? Ali, ispod površine vode nisam mogao nikoga zazvati.

Kad sam osjetio očevu ruku, koja je snažnim stiskom uhvatila moju nadlakticu, bio je to najslađi osjećaj na svijetu. Potpuno sam dopustio da me nadvlada njegova snaga. Slavio sam dok me nosio svojom voljom. Nisam se opirao.

U moj um nije došla misao da stvari nisu tako loše; ili da bih trebao dodati svoju snagu očevoj ruci. Sve na što sam mislio bilo je: Da! Trebam te! Hvala ti! Volim tvoju snagu! Volim tvoju inicijativu! Volim tvoj stisak! Ti si divan!

U duhu takvih osjećaja predanja, nitko se ne može hvalisati. Taj osjećaj nazivam „vjera“. Moj je otac bio utjelovljenje buduće milosti za kojom sam žudio ispod vode. To je vjera koja veliča milost.

Dok razmišljamo kako živjeti kršćanski život, prevladavajuća bi misao trebala biti: Kako mogu veličati, umjesto da prezirem Božju milost? Pavao je odgovorio na to pitanje u Galaćanima 2,19-21: „s Kristom sam razapet na križ; živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sad provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao – ne prezirem milost Božju“.

Zašto njegov život ne prezire milost Božju? Jer živi po vjeri u Sina Božjega. Vjera poziva svu pažnju na milost i veliča je, umjesto da je prezire.

 

Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/the-faith-that-magnifies-grace

Podijelite ovu objavu: