Tako i Bog, hoteći baštinicima obećanja obilatije pokazati nepromjenjivost svojega nauma, potvrdi ga prisegom, da bismo kroz ta dva nepromjenjiva čina, u kojima je nemoguće da bi Bog slagao, mi koji smo prebjegli imali snažno ohrabrenje da se držimo nade koja je postavljena pred nas. (Heb 6,17-18, Varaždinski prijevod)
Bog nije proturječan. On ne daje sebe u obećanjima, prisegama i krvi svoga Sina da bi jednostavno usidrio jedan kraj naše sigurnosti, ostavljajući drugi visjeti u zraku.
Bilo je potrebno Isusovo spasenje, zadobiveno Njegovom krvi, da spasi svoj narod.
Skloni smo pitati: Zašto nas autor ohrabruje da se čvrsto držimo nade (18. stih)? Ako je naše držanje zadobiveno i neopozivo osigurano Isusovom krvlju, zašto nam onda Bog kaže da se čvrsto držimo nade?
Ovo je odgovor:
- Krist umrijevši za nas nije kupio slobodu od toga da se čvrsto držimo, već snagu koja omogućava da se čvrsto držimo.
- Ono što je kupio nije bilo poništenje naše volje, kao da se ne moramo čvrsto držati, već osnaživanje naše volje jer se želimo čvrsto držati.
- Ono što je kupio nije bilo ukidanje zapovijedi da se čvrsto držimo, već ispunjenje zapovijedi da se čvrsto držimo.
- Ono što je kupio nije bio kraj molbe, već pobjeda molbe.
On je umro kako biste vi činili upravo ono što je Pavao učinio u Filipljanima 3,12: „Težim ne bih li ga dohvatio, jer je i mene dohvatio Krist Isus.“ Nije glupo, to je Evanđelje, reći grešniku da čini ono što ga sam Krist osnažuje da čini, prije svega, da se nada u Boga.
Zato vas pozivam svim svojim srcem: pružite ruku i primite se onoga za što ste uhvaćeni Kristom i držite se čvrsto svom Njegovom snagom.
Izvor: http://www.desiringgod.org/articles/why-we-must-hold-fast-our-hope
