Život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao. (Gal 2,20)
Vjera savršeno odgovara uz Božju buduću milost. Odgovara slobodi i svedostatnosti milosti. I usmjerava pažnju na slavnu Božju pouzdanost.
Jedna je od najvažnijih primjena ovog zaključka da vjera koja opravdava i vjera koja posvećuje nisu dvije različite vjere. „Posvetiti“ jednostavno znači učiniti svetim ili transformirati u Kristolikost. Sve je to po milosti.
Stoga, mora također biti i kroz vjeru. Jer, vjera je čin duše koji se spaja s milošću, prihvaća je i usmjerava je da bude snaga poslušnosti, čuva je od preziranja kroz ljudsko hvalisanje.
Pavao pojašnjava vezu između vjere i posvećenja u Galaćanima 2,20 („živim po vjeri“). Posvećenje se ostvaruje Duhom i vjerom, što je još jedan način kako reći da se ostvaruje milošću i vjerom. Duh je „Duh milosti“ (Heb 10,29). Bog nas čini svetima djelom svoga Duha; ali Duh radi kroz vjeru u Evanđelje.
Jednostavan razlog zašto je vjera koja opravdava isto što i vjera koja posvećuje jest taj da su oboje, opravdanje i posvećenje, djelo suverene milosti. Nisu jednaka djela, ali su oboje djela milosti. Posvećenje i opravdanje su „milost za milost“ (Iv 1,16).
Posljedica je besplatne milosti vjera. Ako su i opravdanje i posvećenje djela milosti, prirodno je da oboje dolaze po vjeri.
